Izvinite, nisam bibliotekar, nastavnik ni direktor! Nisam ni roditelj niti političar, nisam ni arhitekta niti neko sa hrabrom vizijom, nisam ni pesimista.
Optimista jesam – ali u ovoj priči sam samo neko ko ima lijepe uspomene na jednu biblioteku. Možda baš i nemam štiha da napravim tako dobru priču, onu pobjedničku, ali, jednostavno, nisam mogla odoljeti temi.
Došla je poput duhovne terapije i relaksacije u ovoj viroznoj i sumornoj stvarnosti.
– I hvala vam za to.
Zato ovaj put pišem za temu, a ne za nagradu.
Drago mi je i to što upravo s ovom temom započinjen prijateljstvo sa Školegijem.
Iako odavno nisam ni dijete ni đak. Riječ biblioteka me vraća u djetinjstvo i školske dane. U tu oazu radosti i bezbrižnosti. Kada nismo znali za rat i njegovu surovu i nazadnu ćud, ali ni poratni "napredak i moderni" digitalni svijet.Kada smo jedino iz knjiga i filmova saznavali o ozbiljnim ljudskim iskustvima i raznim životnim iskušenjima.Uživali smo i uživljavali se u svaki djelić teksta kazan na ovaj ili onaj način i radoznalo ga upijali u svoje dječije memorije.
Djeca i kultura su tada mogli skupa i itekako je imalo smisla.To je baš ono vrijeme kada se kulturne prilike nisu propuštale. Kultura je tada bila cool.Već tada smo učili da su biblioteke, možda je malo neskromno reći, hramovi kulture, ali kuće ili domovi, svakako, jesu. Domovi knjiga odnosno naših vjernih prijatelja, onih koji su uvijek tu, pri ruci. Koji nas uče i odgajaju, ali i zabavljaju...Druguju s nam kada svi ostali nemaju vremena.
"Knjiga je vrjednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita." – Egipatski zapis
Stoga i ova priča, kao naročita posveta, knjizi, ali i bibliotekaru i jednoj posebnoj biblioteci. Onoj pokretnoj, ili biblobusu koji je dopremao knjige u naše seoske škole. Za koji se vežu najljepše uspomene, one školske.
Dan biblioteke nije bio tek obični dan, bio je to svojevrsni učenički susret. Događaj, u pravom smislu te riječi, za sve naše školske živote.Kada bi rastrčani po dvorištu svi u glas povikali – eto biblioteke! Obustavljajući tako nam željena druženja i aktivnosti, potrčali bi joj u susret kao najbliskijem biću.Dolazila je u svakom godišnjem dobu i usljed različitih klima, ali je najviše pamtim proljeće.Kada je vegetacije bujala, kao i naša mladost. Kada se dah prirode dopunjavao s mirisom knjige, a glas ptica pjevica određivao im melodiju stvarajući taj posebni sklad.
I kada bi me pitali koje je to najbolje mjesto gdje bi se trebala zaustaviti i smjestiti naša pokretna biblioteka ne bih mogla reći, ali znam da je to bio uvijek najbolji izbor! Sunčana strana naše školske ulice, ili prozračna sjena tek olistalih krošnji koje bi se u staklima bibliobusa odražavale poput najljepših umjetničkih slika.Možda je taj ambijent, prirodne idile, više odgovara jednoj biblioteci, njenoj spisateljskoj i čitateljskoj naravi, od onog urbanog, gradskog, gdje dominira ljudski žamor, zvuk vozila i njihovih gasova.Jedino tako upečatljiv dojam ima snagu da preživi najburnija razdoblja našeg života i ostane kao trajna uspomena.
To zlatno učeničko doba, kada su pojedine seoske škole možda brojale više učenika i od nekih gradskih sredina! I sva ta vreva velikog odmora, časa za fizičku kulturu, ili onog momenta kada se puštamo kući - odjednom bi se dovela u red i stala pred raskriljena vrata našeg školskog bibliobusa.A onda, dostojansveno kao na tron, iskoračili bismo u carstvo knjiga i lektira. Ne sjećam se ni kakav je bio taj patos kojeg su doticali naši dječiji tabani, ako to nije bio crveni tepih ili možda bosanski ćilim s najljepšom mustrom.Iako samo obični bibliobus, imao je neku svoju toplinu, nešto poput porodičnog doma, gdje je uvijek lijepo i prostrano ma koliko skromno bilo. Ali ne, ta prostranost i širina tu se nije mjerila kvadratima slobodnog prostora već mnoštvom različitih naslova i njihovih likova, kao i glasovitih književnih ličnosti, s kraja na kraj svijeta.
A mi, tek školarci, puni energije i radoznalosti, mimoilazili bi se između polica i čavrljajući preturali po rafovima natiskane knjige i knjižice.Eh, kad bismo mogli svakoj bar odškinuti korice i zaviriti u te obične snove velikih pisaca i osluhnuti čarobne riječi dalekih priča. Eh, kakvo bi tek to bogatstvo bilo!?
Ti dječiji neumorni pogledi, duše radoznale, a želje nezasite. Mogućnosti male kao i naše godine, a rokovi skučeni ograničeni. -„Toliko knjiga, a tako malo vremena.” – Frank Zappa
Na kraju je valjalo izabrati samo jednu, onu preporučenu ili po vlastitom izboru, svejedno. Valjalo je biti i zadovoljan pa i "pohvaliti se" kako je baš u našim rukama najbolja knjiga, ona najzanimljivijeg sadržaja. Još kada bi nas neki stariji učenik, ili, još bolje, odlikaš, zamolio da međusobno razmijenimo knjige, smatrajući naš izbor bolji - zadovoljstvo i motivacija bi bili potpuniji.
A knjige baš k'o i njihovi junaci, imale su svoju priču. Neke novijih i starijih izdanja, neke opet tvrdih pa i pohabanih korica i požutjelih listova, ali - ništa strašno i tužno. To su samo njihova svijetla svjedočanstva. Dokaz koliko su generacija ispratile, koliko ruku i ručica ih je dotaklo i privilo na svoja prsa razmišljajući o njihovim likovima, poukama i porukama.
Poneke od njih su imale čast, poput najtajanstvenijih pisama, da prenoće pod jastukom ne bi li koja pričica možda "sama ušla u glavi" ili se bar slegla preko noći.
Dok su opet druge bile prave vrjednice pa su znale i do livade prošetati, a sve da taj "cijenjeni mozak ne bi bio na paši".
Zaista je bila živopisna ta sudbina naših nekadašnjih knjiga! Bila je to sušta suprotnost ovih današnjih, ružičastih korica i glatkih listova, "moderno odjevenih", koje skoro samo da krase police savremenih biblioteka i ustanova.
Današnje knjige imaju sve osim ruku da ih dotakne i pogled da ih pomiluje. Ili možda dobrog bibliotekara kakvog smo nekada imali mi. A imali smo mnogo nastavnika i učitelja, s nekima smo se družili kraće s nekima duže vrijeme. Neki likovi su već izbledjeli, ni imena im se više ne sjećam, ali naš bibliotekar, Rasim Prguda, poput svjetlice blista punim sjajem.
Mi osnovci, a njemu prve godine radnog iskustva. Mlad, lijep, uglađen, gospodin. Da, i to je veoma bitno i važno za ulogu jednog bibliotekara. Ali da se ne bismo posve opustili i pomislili da je to i najvažnija crta u opisu njegovog poziva i radnog mjesta – ubrzo nam pokazauje njegova dozirana strogost. Ljutio bi se, ponekad i zagalamio kada ne bismo bili disciplinovani, a pogotovo kada ne bi vraćali knjige na vrijeme.Lično sam to razumijevala na način da to nije samo prigovor nama već da je to, ustvari, zaštita knjige i njenih prava.
Naše pravo je bila knjiga, i imali smo ju, a njeno je bilo da ju cijenimo i čuvamo.
Bibliotekar Rasim, poput rizničara narodnog blaga, jednog od najvećih koje jedno društvo može imati, čuvao je knjigu i trudio se da joj osigura pravo i odgovarajući status.Da ju postavi na onom mjestu koje joj pripada po životnoj važnosti, ili da ju bar održi na onom koje je tada imala u našoj društvenoj realnosti.Imalo bi se štošta zamjeriti tadašnjem sistemu, ali obrazovanje i kultura je nešto što se ipak može pohvaliti.
Bibiotekari su se tada mahsuz odgajali i školovali, bili su to izuzetno obrazovani, inteligentni i talentirani posvećenici knjige.
I mogla sam sebe zamisliti u ulozi bilo kojeg nastavnika ili pedagoga, ali u ulozi našeg biblotekara Rasima, nisam se mogla vidjeti ni u raskošnijoj mašti. Ima sam osjećaj da je on sve te knjige koje je nama dopremao već pročitao i da odlično zna njihove priče i sudbine. Jednostavno, nisam bila sigurna da bih ikad moga postići tako nešto, takav kapacitet i tako dubok senzibilitet prema knjizi i biblioteci. Kroz njegovu ličnost spoznala sam i to da bibliotekari kao i oni istinski zaljubljenici knige imaju vema čvrst i jak karakter.
Naši roditelji su nam omogućili obrazovanje i uputili nas u školu, nastavnici i učitelji poučili nas čitati i pisati, a bibliotekar Rasim Prguda poučio nas je knjizi. Pomogao nam da ju prepoznamo i prihvatimo kao svog najvećeg životnog prijatelja. Baš onako kako je i on sam bio prijatelj i knjige i biblioteke kroz cijeli svoj radni vijek. Međusobno su se dopunjavali i pratili kroz sve vremenske izazove i životna iskušenja.
Od svoje mladosti pa sve do dan-danas kada je direktor Narodne biblioteke u našem gradu. I jednom kada ode u svoju zasluženu mirovinu, sigurna sam da naš Rasim neća ostaviti knjigu i biblioteku. Jer to je taj istinski profil i ličnost rođenog bibliotekara.
Dakle, ljubav prema biblioteci i knjizi raste zajedno s nama.
Sve u životu pa i to počinje od malih nogu i prvog koraka. Onda kada se u jednom mališanu probudi zanimanje za sve što ga okružuje; ljudi, priroda, biljke, životnje; svaki listić, travka, svako stvorenje. I već tada može počete i živjeti onih "hiljadu života" jednog ćitatelja i knjiogoljupca, a ne samo jedan, onaj svoj.
Prvi rezultati će doći onda kada emotivno toliko "porastu" da ih Ernestov "Starca i more" istinski dojmi pa da im postane jedna od glavnih tema međuvršnjačkih druženja. Pa kada ih buntovništvo Robinosonovog junaka toliko inspiriše da i sami požele krenuti u jednu takvu avanturu. Ili pak kada ih priča Ericovog Lesija tako duboko dirne da ga onako iskreno, možda i uz pokoju suzu, odžaluju i da svakoga psa kojega ikad budu imali nazovu po istoimenom dječijem romanu.
Ona željena prisnost s knjigom i pisanom riječi, postiže se onda kada se dječija mašta toliko uskovitla da ih ponese u nebeske visine među zvijezde i planeta, da požele saznati u kakvom su to srodstvu i odnosu Venera i Zemlja i sva ostala nebeska tijela. Pa ako se to ostvari prije nego li ih budu zanimali jedino dječaci ili djevojčice i samo jedna teme ili ne daj Bože kakav porok, onda se može reći da je misija uspjela.
Kako ljubavi, tako treba gajiti i naviku, naviku da se posjećuju biblioteke, zagledaju naslovi i listaju knjige. Kao i strpljenje da se niže stranica po stranica između dvaju korica.
"Kako putovati kroz vrijeme? – Čitaj!
Stranicu po stranicu "koračati" putem pisane riječi, beskrajnim predjelima vrhunskih nadahnuću ljudskog uma i kreacije. Ništa drugačije nego li jedan putnik namjernik odnosno sretnik koji putuje svijetom, obilazi države i gradove upoznavajući drevne civilizacije i savremene kulture. Ili obični zaljubljenik planina koji korak po korak osvaja najveće vrhove dok se ne popne na sami krova svijeta, odakle je pogled fantastičan, a osjećaj neprocjenjiv.
„Čitanje je za um ono što je vježba za tijelo. S jednim se čuva i jača zdravlje, a sa drugim vrlina, koja je zdravlje uma.” – Joseph Addison
Otkad postoji čovjek, postoji i knjiga, a s njom i biblioteka koje je kroz historiju mijenjala samo forme. Dakle, onog momenta kada je prvo ljudsko biće kročilo na ovu planetu, knjiga je došla kao njegova pratilja i slijedila ga kroz epohe i vijekove sve do današnjeg dana.
Kao i nebrojene prethodne generacija i danas sve važno i bitno za život iz knjiga učimo. I naši školarci, iako u džepovima mobitele, u torbama ipak nose knjige.
I sama dok samo čitam knjigu osjećam se mnogo smirenije i staloženije. Tu mi se nekako sva koncetracija pribere i sva okolnost, unutarnji i vanjski šumovi kao da se srode i usklade s mojim osjećajima nadahnutim temom knjige kuju čitam. Kao da sve čita zajedno sa mnom, ali i razumijeva to isto štivo.
Iako ponekad provedem sahate na internetu čitajući različite sadržaje – dok ne pročitam jednu dobru knjigu, pa na koncu i bilo kakvu, nije mi dobro, jednostavno, ne osjećam se ispunjeno. Možda ovo zvuči kao "staromodna" navika, ali rado, sa zadovoljstvom potpisujem da se svrstam u red knjigonostalgičara i da "branim" njihovo pravo poput osnovnih ljudskih prava.
Neću reći da su knjige i čitanje izgubili na vrijednosti, ne, nego se samo koriste lakše i ponekad dostupnije opcije, što nikako ne znači da su bolje i zdravije.
Zato nam danas treba "nova kultura" kultura shvatanja da savremene tehnologije, ma koliko savremene i moderne bile, nisu isto što i knjiga i nikad ne bi trebale biti. Kao svjesno i odgovorno društveni, a iskreno se nadam da jesmo, trebali bismo se potruditi da zadržimo naglasak na knjizi, da ojačamo i osnažimo taj dobri običaj čitanja i proučavanja iste. A s druge strane - kakvu drugu ulogu imaju prosvjetari, učitelji i nastavnici!?
Jer, knjiga je kultura i svetilja, i čitanje je kultura i svetinja, a biblioteka je najstarija kulturna ustanova koja nas je odredila i kako pojedince i kao društva i civilizacije.
"Knjiga je živ glas, to je duh koji korača po zemaljskoj kori. Ona nastavlja biti živa misao neke osobe od koje nas dijele vrijeme i prostor.“ (Edmondo de Amicis)