Svi imamo neki svoj svijet, duboko skriven i otključan samo za nas. Posebno mjesto u kojem pronalazimo mir, s vremena na vrijeme potrebnu tišinu i naravno, zadovoljstvo. Za mene, taj savršeni spoj neophodnih komponenti predstavlja školska biblioteka.
Ispunjena sanjalačkim mirisom starih i novih knjiga, težinom ispričanih priča i jedinstvenom ljepotom umjetnosti. Svakim novim dolaskom, sve me više vuče prema sebi. Unutra, zaboravite na vrijeme. Samo jedan korak preko praga je za to dovoljan. Izgubite se u mnoštvu drugih dimenzija, iz kojih potiču ljudi koji su bili dovoljno hrabri da sanjaju, stvore i potom poklone svoja djela svijetu, u nadi da će pronaći mjesto u rukama brojnih čitača – onih koji će to znati cijeniti i voljeti. Zar to nije lijepo? Naći način da se povežemo sa onima koje čak i ne poznajemo. Zato biblioteke nisu samo obične prostorije, sa čvrstim policama i poredanim knjigama. One su niti koje nas vežu za prošlost, sadašnjost i nadolazeću budućnost, u zamršenom klupku prolaznog života. One nas edukuju, uče i potiču da budemo nešto više. Da zaboravimo na limite okoline, drugih ljudi, pa čak i one vlastite.
Poslušajmo ih. Budimo ona najbolja verzija sebe koja prevazilazi postavljene granice. Cijenimo umjetnost i stvarajmo je. Jer na kraju, samo ona, kao nježni krhki trag, iza nas i ostaje.