Nije se Jusuf školovao za bibliotekara, a jok. Uvijek mu je praktičan rad bio bliži i draži od knjiga, napravljeno sa svojih deset prsta od nečijih ukoričenih misli i snova. Ipak, pred samu penziju nađe se među knjigama, broj učenika se skoro upolovio pa ni časova tehničke kulture nije bilo dovoljno. Uz direktorovu dobru volju, smjestiše ga u biblioteku „da se malo odmori“ ovo malo vremena što mu je do penzije ostalo.
Tog septembra sa velikim očekivanjima zakoračio je u tu sivu, hladnu i prašnjavu školsku biblioteku. Dočekale su ga tri velike police sa knjigama. Svaka na posebnom zidu, svaka od drugog materijala i različitim brojem knjiga. Odmah iza vrata bila je najmasivnija, na debelim izhoblanim daskama, zadjevenim u grubo obrađene stranice, pretovarena kao rudarski vagon. Na njoj složene debele knjižurine, razne enciklopedije, komunistička literatura, filozofija i školski priručnici.
„Uh, ovo je pluskvamperfekt“ – promrmlja Jusuf i usti mah osjeti ponos što se dosjetio naziva za daleku prošlost. Baš bi to znali ovi novi „šušnjaci“ kako je u šali bockao mlade kolege koje su mu se činile neupućene u bilo šta.
Na zidu nasuprot prozora nešto krhkija konstrukcija tanjih stranica i dugi plavi nizovi školskih lektirnih naslova iz prošlog sistema.
„Perfekt“ – nastavlja Jusuf u istom stilu.
Najmanja i najtanja polica stajala je nasuprot „pluskvamperfekta“. Na komadiću kartona crnim markerom bili su obilježeni razredi za koje su knjige namjenjene, a na samom vrhu police pisalo je: LEKTIRE.
„Prezent, prezent, tanak li si“ – onako sam za sebe promrmlja u bradu.
Jusuf sjede za bibliotekarski sto na kojem ga dočeka gomila knjiga, velike stare sveske evidencije i stari neispravni kompjuter. Neka čudna energija obuze njegov um i on odluči da će popraviti sve što se popraviti može. Za početak skoči do prozora i širom ga otvori kako bi svježina septembarskog jutra razbudila ovaj uspavani prostor. Čim sjede ponovo za sto, vrata zaškripaše i lagano se odškrinuše, a studeni jezičak propuha liznu Jusufa iz uha pa on brže bolje skoči, zatvori prozor i osujeti svoj prvi plan.
Na vratima se pomoli direktor. Rumeni, dobroćudni čovjek novog doba.
„Kako ide Jusufaga? Hoćeš li se snaći?“
„Snaći, nego šta! Sve ću ja ovo da dovedem u red“– uzvrati prozvani.
Iz svoje aktovke izvuče veliku svesku i lenjir.
Na početnoj strani podvuče dvije paralelne linije, a onda svojim urednim tehničkim pismom upisa: Evidencija izdatih knjiga šk.god. 2017/2018.
Na sljedećoj strani povuče vertikalnu liniju i podijeli je u dvije kolone: uzeo-vratio. Bio je spreman za navalu učenika koji su jedva čekali da dođu po knjigu.
Ipak, naredne dvije sedmice nijedan učenik ne uđe u biblioteku, ali pred kraj mjeseca uz graju na
grnu vojska čitača po željene naslove. Jusuf je veselo skakutao od police do police, šaljivim tonom zasmijavao djecu i najčešće na kraju odgovarao da traženog naslova - nema.
Učenike odgovor ne bi razočarao, barem ne većinu. Znali su da slijedi tanje rješenje: kopirani odlomci, jednostavni sažeci i prepisivanje sa interneta bez čitanja. A i nastavnica je bila popustljiva, naročito kada se radi o knjigama kojih nema u biblioteci. Nisu djeca kriva...
Krajem novembra Jusuf prolista svoju evidenciju „uzeo-vratio“ i zabrinuto iznese izvještaj na sjednici nastavničkog vijeća. Odlučio je on i da učini nešto konkretno. Knjige se moraju kupiti!
Sa idejom kupovine rodio se i plan, pa nije on od juče, znao je da novac neće sam doći i da ga treba od nečega stvoriti. A šta je on drugo znao i u šta je više vjerovao nego u stvaranje nove vrijednosti svojim ručicama?
Predložio je svojim kolegama da škola pripremi prodajni sajam, da se aktivira ko kako zna u pravljenju drangulija, ukrasa, slatkiša i koječega. Već sutradan zazveckaše makaze kreativnih učiteljica, šiju se cegeri, djeca crtaju po njima motive, nižu se bobčići u ogrlice i naušnice, pletu šalovi.
Kod Jusufa u biblioteci prava stolarska radionica. Sve što je djecu učio iz tehničke kulture, odlučio je da ponovi i konkretizuje.
Oduševljeni direktor piše pozivnice, sjetio se vala i stranačkih kolega i imućnijih mještana čija su djeca već odavno napustila osnovnu školu, kolega iz drugih škola i lokalnih udruženja.
Decembar je brojao svoje zadnje dane, a u fiskulturnoj sali posložiše se tezge pune svega i svačega. Donijela su djeca kolača i uredno složila teglice različitih „đemova i kiseline“ iz špajzeva svojih majki i nena. Proizvodi iz školskih radionica, pokloni lokalnih sponzora primamiše kupce i sajam se zahukta. Đaci reklamiraju svoju robu i dozivaju mušterije koji dobrovoljno i velikodušno navališe kupovati. Odnekud se stvori i fotograf pa za kulisom smjenjuje kandidate i naplaćuje fotografisanje rumenih osmijeha. Nakon par sati šušura isprazniše se tezge i nastavnici donesoše u biblioteku kutije pune šuškavih i zveckavih novčanica. Zarada iznad očekivanja! Jusuf zadovoljno dopuni spisak neophodnih naslova.
Novo polugodište donijelo je miris novih knjiga.
Jusuf ih posložio u polici „prezenta“ i evidentirao u novoj svesci. Urednim tehničkim pismom na prvoj stranici napisa: Nove knjige-sajam 2018.
Možda se u nekim bibliotekama evidencija vodi na drugi način, po nekim propisima njemu nepoznatim, ali miris novih knjiga i ambicija da ih bude još obara s nogu i najzahtjevniju inspekciju.