Summa summarum; mislim da sam pobjednica, jer sam nadmašila samu sebe. Ima li išta ljepše od toga? Postoji li ljepši osjećaj?
Ja vam ne mogu riječima dočarati taj osjećaj kada sam u biblioteku prepunu djece dovela Šimu Ešića, Muhidina Šarića i Zejćira Hasića.
Osjećala sam se ponosno. Znala sam da je to nešto veliko, kako za mene, tako i za moje đake. To je bio kao neki historijski trenutak za sve nas uljuljane u kolotečini svakodnevnice. Pisci su recitovali svoje pjesme, razgovarali sa djecom, postavljali im pitanja, i dijelili nagrade. Dječica su oduševljeno aplaudirala, mahala Šimometrom i smijala se do suza.
Ja sam nastavnica bosanskoga jezika, i iskoristila sam priliku da ispričam svojim đacima jednu anegdotu iz svoga života. Kada sam polagala stručni ispit, i čas i teoretski dio sam polagala kod gospodina Zejćira Hasića. Prilikom razgovora mi je rekao da ne mogu djeci iz lektire davati jedinice.
„Je li, djeco, a koju ocjenu dobijete iz lektire kada ne pročitate baš nijednu stranicu lektire?“
„Jedinicu“ – povikala su djeca uglas.
„Vidite, nisam baš sve poslušala ovog divnog gospodina.“
Djeca su se nasmijala.
Kasnije smo jeli slatkiše, pili sokiće i družili se.
Kako je sve to počelo?
Nakon dužeg vremena sam sasvim slučajno dobila posao kao nastavnica bosanskoga jezika, kasnije bošnjačkog, pa jezika bošnjačkog naroda, ali to nije tema. Uglavnom, moji učenici znaju da je naš jezik bosanski i mi ga nikada nećemo nazvati drugačije. Kako li se zove taj jezik bošnjačkog naroda?
Počela sam da radim u područnoj školi koja se nalazi u Hambarinama, jednom divnom selu u Prijedoru. Puna entuzijazma i željna rada, maštala sam o svemu i svačemu... Među prvim problemima sa kojima sam se susrela bio je i taj što se školska biblioteka nalazi u centralnoj školi. Nisam ni slutila da u biblioteci i nema mnogo knjiga po NPiP za nacionalnu grupu predmeta. I ono što ima, sve je to raskupusano, baš u katastrofalnom stanju. Kud ću, šta ću?
U Hambarimana imamo jednu uspješnu Humanitarnu organizaciju „Humano Brdo 2010“. Uglavnom, preko te humanitarne ljudi iz dijaspore pomažu najviše svojoj lokalnoj zajednici.
Nekada, prije nego što sam ja došla, oformili su biblioteku u selu.
Otišla sam da vidim šta tu ima, nadajući se da ću tu pronaći lektire koje mi trebaju. Nećete vjerovati, pronašla sam samo dvije lektire koje mogu iskoristiti. Malo sam se razočarala. Biblioteka je puna knjiga, ali nema lektira. Tu sam zatekla sve i svašta: mnogo strane i beskorisne literature, nekih udžbenika, svašta staro, ali ništa novo. Šta je ko imao viška, tu je i deponovao, da se ne baci. Doduše, našla se tu i pokoja donirana knjiga od pisaca koji su posjećivali biblioteku.
Muž i ja smo počeli surađivati sa Humanim Brdom, i sve se promijenilo kada sam ja preuzela ključeve od biblioteke.
Počela sam slati dopise na razne adrese i prikupljati lektire.
Najviše lektira je kupila humanitarna organizacija u čijem vlasništvu i jeste biblioteka. Trebalo mi je par godina da prikupim sve potrebne lektire. Sada s ponosom mogu reći da imamo sve lektire za osnovce od 1. do 9. razreda, i skoro sve za srednjoškolce. Čim dobijemo neku donaciju, dopunjavamo knjižni fond. Naša biblioteka se zove Dječija biblioteka. U blizini je škole, i koristimo je kao školsku biblioteku. Nije registrovana, nema stalno zaposlene i određeno radno vrijeme. Muž tu radi honorarno, a ja volontiram. Naše radno vrijeme je „onda kad djeca mogu“.
Nama ona ne služi za deponovanje knjiga i princip: uzmi knjigu – vrati knjigu. Ja djeci odnesem knjige u školu,podijelim im, pokupim, vratim...
Imamo veoma lijepu biblioteku i ona nama služi za nešto drugo.
Kada djeca imaju vremena i kada nisu ograničena prevozom, onda se tu družimo. To im je jedinstvena prilika da provode vrijeme skupa jer žive baš daleko jedni od drugih. Kada se okupimo: crtamo, bojimo,radimo linorez, pišemo radove za panoe i organizujemo i realizujemo nagradne konkurse,učestvujemo na raznim nagradnim konkursima, obilježavamo državne praznike, čitamo, prepričavamo lektire, recitujemo, snimamo svašta za stranicu naše biblioteke, pjevamo, družimo se s piscima, organizujemo promocije knjiga, razne edukativne tribine, nagrađujemo odlične učenike i sve one koji se u nečemu pokažu kao uspješni,dijelimo stipendije studentima, dijelimo udžbenike koje neko donira i školski pribor...
Uz našu dijasporu je sve lakše. Oni nas finansijski podržavaju u svemu, a pošalju nam i repromaterijala i slatkiše.
Tu smo svi opušteni i lijepo nam je.
Svako selo treba da ima biblioteku, bar školsku koja će biti dobro opremljena. Mi se trenutno možemo pohvaliti sa preko 5.000 knjiga, od kojih su mnoge jako vrijedne. Svi dobro znaju da knjige moraju čuvati kao oči u glavi, jer smo jedva došli do njih.
Naš boravak u biblioteci se ne svodi na:
„Dobar dan!“
„Dobar dan!“
„Želim knjigu tu i tu“
„Izvoli“ ili „Trenutno je na čitanju.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
Iz biblioteka djeca uzimaju samo dodatnu literaturu.
Ne trošimo puno vremena na to, jer nam je cilj kvalitetno provesti vrijeme u divnom ambijentu. Moram naglasiti da su djeca ograničena prevozom, a da nisu, sve bi bilo još bolje.
Ponosna sam na Humano Brdo,naše donatore, svoje đake, svoga muže koji je u svemu rame uz rame sa mnom, i na sebe; jer sam samu sebe nadmašila.
Ukoliko nekoga zanima šta mi to radimo, neka pogleda na našoj facebook stranici Dječija biblioteka – Humano Brdo.