Kako vremena dolaze sve teža i teža, ljudi zaboravljaju da zapravo sve ono što kreiramo jeste samo tuga i patnja. Ta mračna sila koju uzrokujemo u nama boreći se s novitetima razne tehnologije gdje zaboravljamo sve ono što i dalje jako mnogo imamo, a to je svo znanje svijeta stvoreno u samo jednom mjestu, a to su knjige. Nekako gledajući u jednu ruku, mi stvarajući o njima možemo naučiti mnogo toga (za kreativne) dok za one nekreativne mogu naučiti iz njih kako da budu mnogo bolji ljudi. Ali prekida se svako saznanje da školske biblioteke su ostale puste shodno da današnja era života ne daje ništa drugo osim razočarenja. Djeci se pridaje značaj ubijanja i dosadno antihistorijskim činjenicama da vrijeme nema svoju putanju, da se uči o mržnji jedni prema drugima, da sve ubilo je svoj pojam i vrijeme življenja. Nije ni čudo zbog čega je postalo književno veče u jednu ruku dosadno, jer težnja za knjigama i čitanju je danas jednaka da te proglase ludim i glupim, slijepim i blijedim. Nevjerovatne činjenice su tu da doista knjiga kako kažu može biti zabavna, ali induktovanjem nas i naših stanja emotivnosti kočimo druge za ljepšim životom. To znači da knjiga kao knjiga, jedna saga koja priča svoju priču u blokovima svojih tankih listova može da u jednu ruku pobudi maštu i lijepe uspomene koje su godinama ostale zarobljene u dnu naših satkanih duša. Ako je sve ono što danas mi kreiramo, drugima sadeći u glavu mržnju i zavist, onda mi ne možemo da se zovemo uspješnim ljudima. Jer ipak kako kažu, koliko znaš - toliko i vrijediš. Knjige su obično podupirač u školama za klupe koje klimaju, jer tematika nikoga ne zanima uopšte ni u jednu milisekundu postojbe. Vremena su užasna postala, knjige i tehnologije omogućavaju čovjeku veliki napredak koga ni on sam svjestan nije, a to je da može sve onlajn da kupi. Ta mjesta, biblioteke generalno nekada prije su bila in, gdje ljudi su se družili jedno pored drugoga i tako sticali nove prave i iskrene ljubavi koje su opostojane i dan danas bez obzira na to šta drugi ljudi govorili o tome, jer oni ne znaju kako ljubav može da se gradi. Pojedinicima zaista nekada nije mjesto ni vrijeme da kažu o tome kako se djeluje čitanjem knjiga, od čega su sačinjena tjs. strukturalnog oblika. Škole su kako kažu najbolja uspomena ljudima gdje i dalje bude najljepše uspomene iako nekada iz maternjeg jezika su se dobijale najniže ocjene, ali barem poslije toga se izađe u provod i tu staje svaka priča. Ono što nas odavno tišti u dnu srca našeg i naravno nemamo pravo da se miješamo u bilo koje pravo, ipak od toga nema ništa. Energije su odavno ostale usmjerene na knjige kao način sage, pogotovo uzrokovano u zadnje vrijeme pandemijom gdje smo lijek tražili i dalje u našim postojanjima, našem korijenju diše, knjigom kao jedinim načinom i izvorom života gdje smo učili o pravim vrijednostima i družili de u sistemima koje su tjerale da naučimo mnogo toga o radnjama i dešavanjima. Iako su škole bile zatvorene u to vrijeme, sage su pričale o knjižnim blokovima kakva stanja su se upisivala u nju, koje ocjene smo za lektire korali čitati i na jadite jade dobijali neke podrške od profesora da ne padnemo godinu. A uopšte nas nije ništa zanimalo to, jer prisiljeni smo raditi stvari generalno u životu što ne volimo i čitati ono što nas ne zanima, ili pak slušati svjesno ili nesvjesno. Nekako, kao da ništa više smisla nema jer svaki vid komunikacije je odbjegao u tragovima prošlosti gdje vremena su postala i dalje vedrija i ljepša kao nikada prije, tišina danak uzela je svoj i tražila je ljubav u korijenjima i zrcalima duše. Vremensko razlikovana doba se mijenjaju, ljudi odlaze i zaboravljaju na školske biblioteke nakon srednje škole jer oni imaju druge ambicije i ciljeve u životu koji moraju da profakturišu doista s poštovanjem prekim. Iako mnogo njih danas knjige ne žele da vide očima golim, postoje oni koji vole sve ratne i antiratna dešavanja koja im nudi tako mnogo pitanja u traganju za odgovorima istoimenih. Nekada nije sve tako crno kada pogledamo, jer najgore je ne voljeti ono što nam je dato u znanje, čitanje i mudre savjete dijeliti ka drugima iz riznice školske biblioteke. Iako su vremena novija nije sve tako palo u vodu, jer ljudima više nije stalo do toga kako se osjećaju , nego kako će da druge svjesno povrijede, zato neke knjige koje su bile jako dobre gube na vrijednostima. Škole zatvaraju vrata postepeno jer više nikada neće biti isto kao prije deset godina, kada je sve bilo drugačije. Uzmeš knjigu, vratiš je. I tako s rokovima si izlazio kraj s krajem, ali si bio srećan zato što si imao razlog da živiš i nadaš se nečemu sasvim bolje, a to je životnom novom ciklusu koji svaki dan se mijenja. A tako i ljudi polako ali sigurno, depoi svih dešavanja koje imamo danas su razlog traumatične prošlosti gdje ljudi po stavovima žele ispraviti sva stanja koja su imali, ali bezuspješno jer vrijeme nema retrospektivu i ne može da bude kao nekada. Užitak ne u svemu i dalje vidjeti neke osobe koje se za sve ono što im je odavno oduzeto, a to je prava borba za knjigama kao načinom života, jer trpećivo gledajući u nevolje ljudskosti, indicija da bude bolje za neke je teška, ali optimistična dokle god se neko želi da promijeni. Literaturstvo je ostalo i dalje kočoperno gledajući u val svježine sunčevog traga, ali zrake njezine opstaju usprkos tome što ništa nije kao prije. Miješanjem boja ljepših tonova dajemo osjećanje da pak nije sve otišlo u vodu, i svaka boja ima svoje zrno mudrosti kada padne na pod, knjige imaju razlog da budu sage jer one vrednuju više od šovinizma, putevima saznanja dajemo sebe u njima i dajemo pero i dalje ljupko za ono što nam je ostalo, a to je generacijama unaprijed da pokušaju da se spasu od ovoga što danas nova era mora da proživljava sa težinom u dnu duše, jer kako ovo krenulo je doista neće biti dobro za nas, ali i za druge oko nas. Školske biblioteke moraju da budu i dalje dio nas i našeg života shodno da i dalje moramo da vjerujemo u sudbinsku kartu koja pokazuje i dalje optimizam, pokazuje da razlog života je u nama samima ako dajemo rezone optimizma. Na kraju dodatak svemu je osmijeh koji mora da bude prezentovan ka licima i životima koje su dale za ono što svjesno imamo, ali ne cijenimo samo zbog mrskosti i lijenosti kao najgore iskrene moguće bolesti svjetskog stadija. Volimo knjige, volimo ljude!
