Gospođa Vera, koja nam je predavala ponekad i francuski jezik, vodila je biblioteku u mojoj osnovnoj školi. Zgodna, ljepuškasta i uvijek dotjerana davala je biblioteci posebnu draž. Uvijek sam razmišljala kako je posao bibliotekarke baš za dame.
Police do vrha plafona stare škole iz doba Austro-Ugarske, meni su se činile kao oblakoderi u Japanu. Divila sam se redu u biblioteci i pitala zar bar jedna knjiga ne može biti okrenuta na suprotnu stranu. Simpatične su mi bile knjige u vitrinama, mahom sa crvenim debelim koricama i sa puno stranica, kao da su bile samo za gledanje. Odavale su neki čudan luksuz iako su pisale o ideologiji koja se borila protiv luksuza.
Posmatrajući dublje hrbate knjiga na visokim policama razmišljala sam i zamišljala u bujnoj dječijoj mašti kako u tim knjigama žive njihovi likovi: kako međusobno komuniciraju, druže se, rade nešto, pa i tersove koji se svađaju oko neke sitnice. Da li su likovi zarobljeni svaki u svojoj knjizi ili komuniciraju likovi iz različitih knjiga? Bile su to dileme jedne djevojčice koje je plela bujna dječija mašta uvijek spremna da odvuče pažnju djeteta sa nekog školskog sadržaja i usmjeri dijete ka nekom svom istraživanju; nešto što obuzima čovjeka otkad je Adam posegnuo za zabranjenom jabukom.
Posebna je bila čast, kada je po redu lektira na času tadašnjeg srpsko-hrvatskog, otići po knjige za cijeli razred. Biblioteka na četvrtom spratu, puno uskih stepenica i 30 knjiga za nošenje nisu bili prepreka našoj sreći što smo odabrani baš mi da idemo po knjige. Gospođa Vera bi nas lijepo dočekala, upitala se s nama i potom dala već ranije pripremljene knjige. A tek radosti u razredu kada donesemo i podijelimo knjige. Svaki učenik gleda svoju knjigu i upoređuje sa drugom iz klupe čija je očuvanija. Omoti na knjigama uticali su na naš prvi dojam. Oni koji su dobili pohabaniju knjigu nastojali su uvjeriti svoje drugare da se zamjene. Ukoliko su i uspjeli, plaćali su to riješenim zadacima iz matematike.
Kada dođem kući, na stranu sve knjige, ali ona iz biblioteke se ostavljala na posebno mjesto. Ali najprije se nalazio neki poseban svjetlucavi papir da se knjiga uokviri. Pa sam zatim birala koji ću papirić staviti u knjigu da znam do koje sam stranice došla. A papirić je bio omot od neke omiljene bombone ili bombonjere.
Danas nakon 40 godine dio škole u kojem je bila bibliteka ne postoji, srušen je, ali je gospođa Vera, sada u penziji, ostala dama i svjedočanstvo o jednom prohujalom vremenu. I danas se lijepo upita sa svojim nekadašnjem učenicima, sada sredovječnim ljudima koje su obrazovale knjige iz školske biblioteke koju je ona vodila.