Nedavno sam pročitala tekst u kojem piše da posao koji radimo volimo samo ako bismo ga radili s istom ljubavlju i da nam nije plaćen. Iako nikada nisam zamišljala da ću raditi u školskoj knjižnici, na mjestu školskog knjižničara zaposlena sam već pet godina. Nakon završenog studija bibliotekarstva, gdje sam usvojila znanje za rad u bilo kojoj vrsti knjižnica, mogu reći da je rad u školskoj knjižnici velik izazov koji zahtijeva trud, kreativnost i odgovornost. Raditi u knjižnici s knjigama ima svoju draž te nudi pristup mnogim informacijama i različitim iskustvima, dok s druge strane raditi u školskoj knjižnici zahtijeva uz stručni rad i jednu posebnu posvećenost i osjećaj za rad s djecom. Kada kažemo knjižnica, asocijacija je knjiga, ali kada kažemo školska knjižnica, asocijacija su učenici. Nažalost, za vrijeme pandemije smo iskusili prazne učionice, ali još uvijek imamo prazne školske knjižnice koje na takav način djeluju kao depoi lektirnih izdanja. Školske knjižnice nisu i ne smiju biti depoi, u školskoj knjižnici prikupljanje i čuvanje knjiga nema smisla, ako one nisu dostupne učenicima i ako knjižnica na taj način ne ispunjava svoju osnovnu zadaću prema korisnicima, učenicima. Školsku knjižnicu promatram kao prostor u kojem se učenici obrazuju na neformalan način unutar koncepta formalnog obrazovanja. U našoj školskoj knjižnici učimo, čitamo, pišemo, ali i sviramo, pjevamo, debatiramo, družimo se, radimo zajedničke projekte. Kroz ove aktivnosti učimo djelovati i raditi jedni za druge te na taj način pokazati da su knjižnice mjesta koja su dostupna svima. U školskoj knjižnici učenici možda ne uče lekcije iz fizike, matematike, biologije, ali uče kako učiti lekcije, ne čitaju knjige, ali uče kako čitati knjige, ne usvajaju mnoštvo informacija, nego kako pronaći i promišljati u mnoštvu informacija. Školska knjižnica u tom smislu predstavlja važno mjesto u kojem se odgajaju i obrazuju budući korisnici drugih knjižnica.
U radu u školskoj knjižnici sam veliki optimist i najveći motiv u tome (mi) jesu djeca. No, sudbina školskih knjižnica nije samo u malim rukama, nego i u onim velikim čiji je doprinos vrlo važan pa i presudan. Dugi niz godina u školskim knjižnicama nisu radili stručni knjižničari, police školskih knjižnica se najčešće popunjavaju darovima, što nikada ne može u potpunosti zadovoljiti učeničke potrebe za određenom literaturom. U obrazovnom procesu prioritet ulaganja i obnavljanja nemaju školske knjižnice, neuređeni i neusklađeni zakoni otežavaju posao knjižničara, koji i kad postoje, ne poštuju se jer obrazovnom procesu školska knjižnica ne predstavlja prioritet. Često samoinicijativni postupci knjižničara razumijevaju se kao osobni interesi i aktivnosti. Imati hrabre vizije i uvoditi promjene je dugotrajan proces koji ponekad isključuje ono najvažnije – učenike. Učiti djecu o značaju školske knjižnice, a ne osvijestiti odrasle o njezinoj važnosti u odgoju i obrazovanju djece, o njezinoj obrazovnoj i kulturnoj ulozi i potrebi za izgrađivanjem zdravog i neophodnog prostora knjižnice je uzaludan posao. Knjižničar, entuzijast i zaljubljenik u knjige, ne može biti jedini poticaj i uzor u odnosu prema knjigama i knjižnicama. Kako dijete doživljava školsku knjižnicu ovisi naprije o roditeljima koji trebaju željeti da dijete boravi u prostoru knjižnice, o nastavnicima, posebno nastavnicima materinskoga jezika koji će motivirati učenike na korištenje školske knjižnice, zatim upravitelja škola koji će doprinijeti razvoju školskih knjižnica ističući djelatnosti školske knjižnice i prihvaćanjem obrazovanja u knjižnici jednako važnim kao i u nastavi, ali i samih osnivača koji će ulagati u školske knjižnice kao ravnopravne i vrijedne instance od društvenog značaja.
Djeca od malih nogu stvaraju zdrave i korisne navike koje su im potrebne kroz život, u tom kontekstu školska knjižnica ne može biti stvar izbora ili mogućnosti, već stvar nužnosti, potrebe i dostupnosti.