Vjerujem da je sve što je ikada vrijedilo zapisano negdje i da se sva naša pitanja kriju u knjigama. Nikada nisam čula da je ijedna izdavačka kuća prisvojila djelo nekog autora čiji sadražaj nema neke koristi i univerzalnu poruku.
Ako se osvrnemo i malo bolje razmislimo, kod za ovaj život se nalazi u slovima. Slova tvore riječi, a riječi daju životu smisao. Neki od nas traže smisao u vjerskim knjigama, neki pak čitaju avanturističke ili psihološke, a svjedoci smo da su knjige sastavni dio obrazovanja. Danas se susrećemo sa dualnom stvarnošću. Mač sa dvije oštrice nam konstantno prijeti, čineći napredak tehnologije korisnim u jednom, a ipak i zabrinjavajućim u drugom smislu. Knjige bivaju zamjenjene tabletima i pdf dokumentima, a čar i dobitak nove knjige sa njenim mirisom friško isprintanih netaknutih stranica koje su čekale samo na nas, kao i listanje starijih verzija koje su bile od tolike koristi ljudima da su im stranice pohabane se gubi. Ako me pitate od čega zavisi budućnost biblioteka (bilo gradskih, bilo školskih) od ljudi ili novca, moj je odgovor od oboje. Od ljudi zavisi kakve navike imaju od prije, jesu li pristrasni uništavanju vida vještačkim putem ili ipak bilježenju stranica nekim mini stikerima. Od novca i kapitala zavisi sadržaj biblioteke, ambijent koji ona pravi i pristupačnost cijenom korisnicima. Kažu da vlast koja želi da upravlja jednim narodom ne radi na unapređenju njihovog znanja, što je sasvim logično jer onda ne bi mogli sa narodom činiti ono što hoće. Razvijene zemlje poput Kine redovno rade na obogaćivanju biblioteka i poznati su po dvije najveće kako u Aziji, tako zasigurno i diljem svijeta. Naime, radi se o Futurističkoj biblioteci koja broji preko 1,2 miliona knjiga, te malo starijoj verziji odnosno Nacionalnoj biblioteci sa 35 miliona djela na 115 jezika. Čudesno, zar ne? Nije ni čudo što su onda toliko razvijeni i što posjeduju i kvalitet i kvantitet. Meni lično to zvuči kao raj na zemlji jer sam veliki pristrasnik čitanju. Ako je Kina kao tehnološki i općenito zavijenija zemlja od naše uspjela održati integritet biblioteka, zašto ne bismo i mi mogli? Kada uzmem svoje iskustvo iz srednje i osnovne škole i rasporeda lektira i njihovog sadržaja nisam u potpunosti zadovoljna njime. Nama se uvodi čitanje kao obaveza, a ne kao nešto čemu bismo mi trebali težiti što vjerujem većini ogadi samu knjigu jer iz prošlosti vuku traumu: "Jao, ne, ukoliko ne pročitam lektire mogu dobiti lošu ocjenu i dovesti školski integritet u pitanje." Smatram da čitalac treba odrediti svoj fokus čitanja. Nisu svima isti pisci zanimljivi, te bi bilo dobro da se uvedu neke dvije do tri obavezne lektire sa nekim općim, životnim lekcijama, a da se preostalih deset svede na slobodan izbor (broj lektira nije tačno određen po godini, već sam samo navela omjer između obaveznih i željenih). Nije svačiji kapacitet isti i nije svako rođen da tumači: "Šta je pisac htio da kaže ovim djelom?". Ni to mi pitanje nikada nije bilo jasno jer ne smatram da iko osim pisca zna šta je on htio da kaže. Svi uzimamo iz djela ono što nam treba i ono što smo već stekli kroz prethodna iskustva. Možete mi reći vašu tačku gledišta, ali nemojte mi pričati o tome šta je pisac htio da kaže osim ako i sami niste taj pisac. Ako me pitate kako učiniti da knjige ne budu samo depoi papira u prostorijama, odgovor je veoma lagan. Lokalno treba uspostaviti anketu za sadržaj koji odgovara korisnicima biblioteke da bi se uspostavilo koje knjige trebaju preovladavati u njoj. Meni, kao studentu, biblioteka predstavlja izvor informacija i zaista je tužno vidjeti da informacije koje mi trebaju ne mogu da dobijem jer biblioteka ne raspolaže tim sadržajem u većini slučajeva. Ambijent biblioteke je jako bitan kao i osoblje koje tu radi. Voljela bih da imamo biblioteke sa kilometarskim salama gdje se nalaze stolovi, stolice, "lazy bags" i poneki laptop. Zašto bi neko ostao kod kuće učiti gdje se nalaze mnogobrojni ometači koncetracije umjesto da ode u biblioteku koja ima recimo neku čitaonicu sa imitacijom džungle po zidovima, par led lampi i nekog relaksirajućeg instrumentala u pozadini? Uvijek postoji neko ko nema uslove učenja kod kuće, uvijek postoji neko ko bi da se druži u školi, ali limitiranost vremenom mu ne dozvoljava i uvijek postoji volja dobrog đaka da pomogne onom manje dobrom, ali ne postoji i prostor za to. Naravno, u sve što se uloži treba i naknadno da se nadoknadi. Članarina biblioteke treba da bude u sklopu sa onim što biblioteka nudi. Biblioteka pored klasične članarine za čitanje može da uvede i članarinu za iznajmljivanje dijela prostora, članarinu za prisustvovanje nekim radionicama sa tačno naznačenim periodima održavanja istih uz edukatore koji će kao nagradu dobiti besplatnu članarinu od mjesec dana. Za sve može da se nađe način, ali i izgovor. Svijet ostaje na mladima, a kako da očekujemo bolje od svijeta kada gusjenicu iz čahure koja treba da postane leptir obmotavamo plastičnom kesom i ne damo da živi, a kamo li da se razvija. Nama trebaju prostorije za učenje, za druženje, za sticanje znanja i razmjenjivanje iskustava, a biblioteka nam sve to može priuštiti.
Zajednica je jaka onoliko koliko je njena najslabija karika zato treba da radimo na sebi, da pomažemo drugima i da ne dozvolimo propadanje naših kapaciteta. Naučnici kažu da koristimo samo 10% mozga, a ja kažem da ne činimo ni 10% onog što zaista možemo kada hoćemo!