„Nema potpunijeg proživljenog dana našeg djetinjstva od onog kojeg smo proveli sa omiljenom knjigom“ (Marsel Prust)
Biblioteka kao centar obrazovanja i mjesto znanja. Tako bi uistinu svi trebali razmišljati i doživljavati. Hipotetički , prenošenje materije s jednog mjesta na drugo pretvaranjem u energiju , a zatim ponovo u materiju. To je uloga bibliotekara, podići na viši nivo i privući kompletno osoblje škole i doživljavati školslu biblioteku ne kao depoe (skladište) knjiga , već kao bibliotečko- informacioni centar svake škole. Ne može se reći da je situacija baš na zavidnom nivou. Trebat će još dosta vremena za postizanje klime i uslova kakvo ima evropsko obrazovanje. Problem je obezbjediti reprezentativni prostor sa radionicom i čitaonicom i bibliotečku građu predviđenu Nastavnim planom i programom .
Na drugoj strani su mali školski budžeti zbog čega veći broj školskih biblioteka nisu u mogućnosti raditi kako bi trebale, a vjerovatno i ljudi , i produbljivanja individualne, društvene svijesti o školskoj biblioteci.
Stručan kadar je je najvažnija karika od koje zavisi kvalitet rada i usluga.
Bez čitanja, stučnog usavršavanja i načina komuniciranja u današnje vrijeme nema zdravog odrastanja, Biblioteke su velike kuće znanja i zauzimaju značajno mjesto u školama. Zbog te važne činjenice trebamo ih čuvati i obnavljati.
Poticanje mladih još od najranije životne dobi na razvijanje čitalačke svijesti i značaj biblioteka, bez obzira na mogućnost dolaženja do određenih informacija putem interneta, digitalnih sadržaja i slično, uloga je kako roditelja, tako i školskog okruženja. Itekako je važno početi od slikovnice , bajke basne , pa do novele, crtice, pripovijetke, romana kako bi razumjeli složenije književne tekstove i razviti kritičko mišljenje ili od “ bajke do romana”.
Naime, redovnu osnovnu školu, već dugi niz godina pohađaju učenici sa poteškoćama u razvoju po individualno prilagođenim programima. Uključeni su u redovne osnovne škole kako bi postizali najbolje rezultate u prirodnoj vršnjačkoj grupi. Učitelji / nastavnici, stručni saradnici i ostali uposlenici škole prilagođavaju način rada tako da izlaze u susret potrebama djece.
Poseban problem za biblioteke i učenike je stalna promjena lektirskog sadržaja i kupovina po par naslova. Ili kupiti trideset – trideset pet naslova jednog autora ili nikako. Stoga, ne možemo nikako reći da je knjižni fond na zavidnom nivou u većini škola. Naime, u periodu od 1995. godine do danas je problem mijenjanje lektirskog sadržaja. Izuzeti su mnogi svjetski poznati književnici i njihova djela i zamjenili su i “neki novi klinci” koji po svojim književnim djelima, osim kvantiteta, ne pružaju ni minimalan kvalitet. Nažalost, to je već dugo prisutno i ovakav odnos i postojeće stanje se ne može lako promijeniti, a posebno je te promjene teško raditi onima koji su direktno uključeni u nastavni proces.
Istraživanja su pokazala da se djeca nedovoljno usmjeravaju na knjige dječijih sadržaja u periodu odrastanja do polaska u školu. Nakon toga, s polaskom u školu, nastavni sadržaji koji su ponuđeni djeci kroz obavezan program nisu dovoljno zanimljivi, udžbenicu su pretrpani i malo je toga što djecu upućuje na samostalno razmišljanje.
Postavljaju se sasvim realna pitanja:
– Kako dijete postaći na razmišljanje?
– Kako djetetu razviti radne navike?
– Kako produbiti djetetovu maštu i kreativnost mišljenja?
– Zašto je važno nakon čitanja pročitano ukratko i zapisati na način kako se piše lektira?
– Smjernice trebaju itekako!
I na kraju, zašto je lektira toliko važna i da li je uopšte važna?
Prema modelu kojim se provodi lektira u zadnje vrijeme u nastavi, sve su prilike da za današnji model obrazovanja lektira nije ni važna. Budu li se stvari posmatrale takvim očima, obrazovanje po postojećem modelu sigurno neće dati željene rezultate.
Stoga, nastavnicima maternjeg jezika, učiteljima, bibliotekarima ne preostaje ništa drugo do upornosti koja će možda nekada ipak biti ispoštovana i kada će doći u poziciju da bilo šta promijene, a sve u interesu zdravog odrastanja i obrazovanja naše djece.
Školska biblioteka svojim enterijerom treba da privuče korisnike. Treba da bude užurbana, stimulirajuća labaratorija za učenje, rijetko tiho mjesto za učenje. Sam rad u školskoj biblioteci podrazumjeva informacijsku moć koja se zasniva na:
* saradnji
* fleksibilnosti
* centralnoj bazi podataka
* informacijskoj pismenosti
* multimedijalnoj tehnologiji
DIDAKTIČKI TROKUT
Tri glavna polja rada: bibliotekar
* akvizicija i analiza nastavnik
* organizacija materijala učenik
* diseminacija informacija
Vannastavne aktivnosti u školi su važne i time se gradi samopouzdanje, maštovitost, kreativnost, kritičko mišljenje i bibliotekar treba da bude uključen. Vodim dramsku sekciju od početka rada u školi, u komisiji za KJDŠ, i koordinaror bila duže vremena. Praksa je da vode učitelji, a to ne treba da bude mjerilo.
Bibliotekar ima za cilj obilježavanje svih značajnih datuma prema školskom kalendaru.
Biblioteka u sebi krije mnogo čari. Mogućnost saznanja novih stvari nema cijenu. Danas ono što se prije mnogo godina smatralo temeljem čovjekovog rasta, razvoja, te proširenja vidika, znatno je zanemareno. Treba ići u korak s vremenom i tehnologijom, ali ništa ne može zamjeniti svijet mirisa starog papira sa požutjelih knjiga, svijet tišine u kojoj se samo čuje listanje stranica, svijet mira i duhovne ljepote. Ne doživjeti i nemati interakciju s knjigom, čitanjem, znači biti osiromašen duhovno, jer ulijeva nadu i smiraj poput toplog majčinog dodira.
Razmjena iskustava i edukacija je neophodna svim bibliotekarima zaposlenim u školama ili pak negdje drugo. “Kako čitati znači živjeti” tako treba raditi na partnerstvu i timskom radu.
Dakle, nije samo riječ o školskoj biblioteci kao mjestu na kojem se odvija proces traženja, preuzimanja i vraćanja knjiga i druge pisane građe, već jedna od kompleksnijih socijalnih situacija u kojoj se zajedno radi, uči i razmjenjuju iskustva. Poticajno okruženje u kojem se uči živjeti s drugima i uči biti svoj. Biblioteka kao agencija.
“U budućnosti biblioteke neće predstavljati zgrade, nego čitave gradove knjiga” – kaže njemački filozov Lajbnic.
“Knjige će biti kuće u koje ćemo ući mali, a izaći veliki” – nastavlja dva stoljeća kasnije Lajbnicovu misao književnik Duško Radović.