Čovjek koji ne oplemenjuje svoju dušu uvijek će ostati "siromašan" u kojem god domenu toga da se misli. Čovjek je biće koje se mora graditi, rasti, kako fizički tako i duhovno, nematerijalno. Posebna prilika za čovjekovo "oplemenjenje" jeste čitanje. Kroz redove koje pročita, uz posebnu konstruktivnu literaturu, čovjek širi svoje vidike, širi domen avog djelovanja, raste, razvija se, učvršćuje, obogaćuje, naravno ukoliko mu je to cilj.
Posebna čovjekova uzdanica jeste učenje, ukoliko nema znanje onda ga zapljuskuje strah, nije baš slučajno da sve velike objave, a posebno monoteističke/abrahamovske počinju sa jasnim uputama na riječ, misao, učenje. U Bibliji se susrećemo sa konstatacijom "U početku bješe riječ" a riječ je izvedena iz misli, dok Kur'an daje imperativ "Uči, čitaj!" i samim tim čovjeka usmjerava ka čitanju i nauci. Zašto ovo govorim, zato što riječ igra veliku ulogu u našim životima, ona je posuda u koju ulijemo misao, ona je jedna od stotine drugih koje su ispisane u redovima koje čitamo.
Oduvijek su se važne stvari zapisivale na papir, bilo da je rijeć o religijskim ili društvenim tekstovima, o zakonima, pravilima, normama. Čovjek je oduvijek težio da svoje misli, znanje, ostavi na papiru, jer što je zapisano ostaje, a što ostaje zalog je za generacije koje dolaze. Mjesta u koja se pohranjuju zapisi i knjige su biblioteke, one su poligon za naučno-istraživački rad, čitanje poezije, raznih zbirki pripovjetki, bajki, basni, romana i ostalih književnih djela. Biblioteke znaju biti jako korisne, ali nekad ostanu prepuštene sebi, ostavljene zubu vremena. U mojoj osnovnoj školi je biblioteka bila mjesto u kojeg se dođe jednom ili dva puta u par mjeseci, bibliotekar nije uvijek bio prisutan, a evidencija nije bila potpuna. Mislim da je sa većinom biblioteka u osnovnim školama isti slučaj, tek rijetki se, u vremenu maksimalnog razvoja tehnologije, prepuste uživanju i oplemenjivanju na stranicama knjige, nego to radije mijenjaju na glatki displej mobitela i tableta. Naravno postoje i digitalne biblioteke, ali većina osnovaca nema te navike i nije im toliko primamljiva ta ponuda. Sa srednjom školom je već druga priča, učenici posjećuju biblioteku, broj korisnika je veći, bibliotekar je obično osoba sa kojom se konstruktivno porazgovara i osvježi. U čemu je onda problem? Zbog čega većina učenika, osnovaca i srednjoškolaca, nema naviku i volju za čitanjem? Ovdje nam kao odgovor ne može poslužiti napredak tehnologije, užurbani svijet i druga opravdanja koja koriste neki nastavnici i profesori, već se moramo posvetiti tom problemu na odgovoran način. Sistem obaveznih lektira je, u jednu ruku, dobra platforma za rješavanje ovog problema, zavisno od angažmana nastavnika, posvećenosti, ljubavi prema knjizi. Pozivitvne vrijednosti i navike potrebno je usađivati djeci od najranijeg perioda života, sve to na jedan lijep i pristupačan način, taj dio odgoja prepuštamo porodici, prvoj fazi djetetovog odgoja. Nakon te faze dolazi period školovanja u kojem se pojavljuje sistem obaveznih lektira. Općenito se lektire doživljavaju kao nešto što umara učenike, biva im teret, nešto čiji kratak sadržaj nađu na internetu i prepišu u svesku samo radi ocjene. Takvim odnosom se ništa ne postiže, jer ukoliko učenicima samo naredimo čitanje, bez određene doze empatije i pristupa, onda ne možemo očekivati velike rezultate. Cilj lektira jeste oplemenjivanje, upoznavanje novih sadržaja, a to neće biti moguće ukoliko učenik ne čita sa voljom. Rješenje je jednostavno, potrebno je približiti učenicima tematiku lektire, porazgovarati na tu temu, zaintrigirati ih i navesti na razmišljanje o djelu koje je dio lektire i na taj način potaknuti čitanje kod mladih ljudi.
Ovo je samo jedna od stvari koje možemo navesti kada su školske biblioteke u pitanju. One mogu biti samo depoi knjiga koje niko ne čita, ali mogu biti i multifunkcionalne platforme za razvoj mladih i perspektivnih osoba. Stvar je u tome koliko ćemo probuditi usnule ideje u njima, koliko ćemo posvetiti vremena. Dvije najbitnije komponente su volja i razumijevanje, ukoliko te dvije komponente uvrstimo u našu interakciju sa učenicima, školske biblioteke će biti pokretači mnogih pozitivnih promjena.