Sva djeca vole čitati, samo to tek treba da otkriju.
Svaka priča počinje na prvoj stranici pa tako i priče velikih ljudi počinju u kolijevkama mudrosti-školskim bibliotekama. Gotovo uvijek mala soba, zavučena, na samom kraju hodnika. Police, često starije i od najstarijih profesora, drže se stojički pod redovima najrazličitijih knjiga požutjelih stranica, ponegdje slučajno umrljanih ko zna čime i ko zna kada. Početkom mjeseca biblioteka je uvijek puna. Đaci čekaju u dugim redovima kako bi preuzeli lektiru koju namjeravaju pročitati, ali ako vrijeme ne dozvoli, sve se vrlo lako riješi sa nekoliko riječi ukucanih u pretraživaču. Desi se i da neki učenik proviri u biblioteku i kada nije gužva da pita ima li knjiga „Pustolovine Toma Sawyera“ , ali da nije na ćirilici. Ko će čitati 350 strana i još na ćirilici?
Tako biblioteka zjapi prazna. Možda su krive trošne police, možda uvijek isti naslovi na tim policama, možda lako dostupne informacije na Internetu. Razglabaju ljubitelji knjiga, s vremena na vrijeme, o mogućim uzrocima nezainteresovanosti za knjige, traže krivce, upiru prstom. Biblioteke su i dalje puste.
Naša školska biblioteka uvijek je bila puna. Iako su police bile stare, kao i knjige, a i Internet nam je svima bio dostupan. Mi smo imali čarobni štapić. Nastavnica je pažljivo birala knjige: osam lektira i svaki učenik je pročitao bar jednu. Pustolovni romani za dječake, ljubavni za djevojčice, poneka knjiga poezije. Na kraju svakog mjeseca stolice bismo poredali u krug i razgovarali o knjizi koju smo pročitali. Ono što je činilo te razgovore posebnim je prilika da kažemo svoje mišljenje ma kakvo ono bilo. Vodili smo diskusije jer je za nekoga glavni lik bio heroj, za nekoga propalica. Nekome je „Starac i more“ bila dosadna i tužna priča o starom ribaru, nekome inspiracija i priča o uspjehu. Nije bilo bitno da li smo u pravu ili ne, da li nam se dopao glavni lik ili nije. Voljeli smo znati da se naš glas čuje i da je važan.
Imali smo priliku i da sami pišemo, da mijenjamo tužne završetke i da ubacimo neku smiješnu anegdotu iz vlastitog života. Glumili smo autore djela, pretvarali se da je njihova knjiga naša i branili je od žustrih napada kritičara. „Bijeli očnjak“, autor: Jack London i svi oni koji su pročitali knjigu. To i jeste ljepota književnosti: kada neko napiše knjigu i pusti je u svijet, ona prestaje biti samo djelo pisca, ona tada pripada svima čitaocima.
Rado se sjećam tih bezbrižnih dana. Na časovima bosanskog jezika bilo je zabavno, a i ocjene su bile visoke. Moram priznati da su nam one svima bile važne, ali usput smo zavoljeli knjige i naučili se kritičkom razmišljanju. Ostajali smo u svojim klupama i nakon što bi zvono označilo kraj časa kako bismo rekli svoje ili čuli tuđe mišljenje, čuli nečiju pouku, dogovorili slobodan čas koji ćemo sami osmisliti. Nastavnica nas je naučila da ocjena nije jedini način da privolite nekoga da čita, dovoljno je unijeti malo boje u zastarjele prostorije i gledati čudo. Zaista sva djeca vole čitati, pomozimo im da to i otkriju.