Već duže od deceniju se u mojoj internoj memoriji gomilaju misli o školskim bibliotekama, misli koje su prikupljene iz različitih anegdotanlih, kreativnih, tužnih i sretnih bibliotečkih situacija, a koje nikako da pretočim u jednu cjelinu, neki zapis o bibliotekama, koji bi u budućnosti, ako bude sreće i sudbina tako odredi, mogao u nekoj knjizi kupiti prašinu u nekoj od biblioteka. Ovo zvuči otprilike kao metajezik u teorijama Ferdinanda de Sosira i Rolana Barta ili, slikovitije, kao ruska babuška... No dobro, iako bi tekst o bibliotekama bez svrhe mogao završiti u nekoj biblioteci bez svrhe, ipak ću ga napisati jer sam vidjela konkurs jednog (čitanog) portala koji prikuplja tekstove o ulozi školskih biblioteka. Web portali su ipak perspektivnije mjesto od biblioteka za tekstove neafirmisanih pisaca i mislilaca. Da bi bili čitani na portalima, autori ne moraju biti posebno talentovani i kvalitetno pisati koliko je to nužno da bi stekli čitaoce kad njihovo djelo stoji na polici u biblioteci.
Svaka škola ima biblioteku. Razlog tome je, jednim dijelom, obaveza proistekla iz pedagoških standarda i normativa prostora, drugim dijelom iz praktičnih razloga (gdje bi drugo odlagali sve one knjige što se pomiču po zbornici i kabinetima?!), a ponajmanje zato što učenici i nastavnici žele pri ruci imati knjigu koju će čitati da popune slobodno vrijeme u pauzi između dva nastavna sata.
Koja je uloga školskih biblioteka u školama 21. stoljeća? Biblioteka je mjesto u školi čija se uloga u posljednjih desetak godina najviše promijenila u odnosu na ulogu svih drugih školskih prostorija. Prije deset i više godina su učenici i nastavnici (najčešće nastavnici koji predaju književnost) u biblioteku odlazili po knjige. Uglavnom po knjige školske lektire i knjige u čiji svijet bi odlazili u slobodno vrijeme. Međutim, lektiru danas nastavnici učenicima dostavljaju u pe-de-efu preko veb platforme ili učenici sami istražuju internet. Danas kad se knjige ne čitaju, biblioteke imaju drugačiju ulogu. Ili više njih:
– Skladište svih papirnatih materijala: starih plakata koje nikad niko neće ni pogledati, (ne)stručnih časopisa i nekritički otkupljenih knjiga (čiji je autor ugledni član zajednice) s kojima u ministarstvu za obrazovanje nisu znali šta će pa ih poslali školama, korištenih udžbenika koje su učenici zaboravili u školi ili „vatili“ u školu... i, naravno, književnih djela. Do ovih zadnjih je malo teže doći jer se nalaze na policama duž zidova, a ovi ostali papirnati materijali su svuda po prostoriji. Nije isključeno da na nekom stolu sa strane stoje godišnje zalihe papira za printanje koji je u školu došao preko neke donacije.
– Normativi prostora ne propisuju postojanje fotokopirnice, školske prostorije u kojoj nastavnik može, a da mu niko ne smeta i ne viri preko ramena, pripremiti materijale za pismenu provjeru znanja. Tako su se u školsku biblioteku postepeno uselili računar i kopir-aparat te veliki paket za odlaganje neuspjelih kopija. S online nastavom i web platformama za učenje će i ovo brzo ostati u prošlosti...
– U školama koje nemaju fiskulturnu salu, pa samim tim ni svlačionice, svaka prostorija koja ima ključ, a samim tim i školska biblioteka, će poslužiti svrsi, kad se nastavnici i učenici trebaju presvući nakon časa tjelesnog odgoja na igralištu u toku vrelih junskih dana. Ne postoji mogućnost da im neko smeta – ko će poći u biblioteku tek tako, dok sunce sija vani?!
– Mirno mjesto za otkunjati kad umorni nastavnik ima pauzu između časova, a visok je datum da bi prošetao do obližnje kafane. Bitno je samo ključ ostaviti s unutrašnje strane u bravi i podesiti alarm minutu prije školskog zvona.
– Prostorija gdje učenici neometano prave plakate za ogledni čas ili čas na koji se nastavnici najavila pedagogica, direktor ili savjetnik. Tamo ih niko neće ometati, a možda im i zatreba nešto s polica u biblioteci, ko zna...
– Svaka škola ima grupu učenika koji čekaju prevoz. Ne mogu ih poslati u produženi boravak jer tamo borave učenici čiji su roditelji platili čuvanje djece. Ako pada kiša pa ne mogu na igralište ili u dvorište, onda stvaraju buku po hodnicima i ometaju nastavu. Najbolje ih je poslati u biblioteku. S njima tamo ne mora biti ni bibliotekarka niti neko od osoblja, šanse da bez nevolje uzmu neku knjigu s police su jednake šansama da Zemlju pogodi zalutali meteor.
– Mjesto za sastanke stručnih aktiva. Ako se aktiv baš mora sastati i nije dovoljno samo upisati zapisnik u knjigu evidencije nakon razgovora u zbornici i razmjene informacija na viber grupi, onda mogu taj sastanak obaviti u biblioteci. Tamo im NIKO neće smetati.
– Jedna od uloga školskih biblioteka je i to da se nastavnicima koji zbog sve manjeg broja učenika ostaju bez nastavne norme „da biblioteka“ kako ne bi bili proglašeni tehnološkim viškom. Tako neke škole imaju i po nekoliko bibliotekara na nekoliko radnih sati dnevno. To su često nastavnici koji se smjenjuju u tišini biblioteke čekajući zasluženu penziju.
– Postoje i škole koji imaju veliki broj učenika i potrebu za većim brojem učionica i kabineta pa su se u takvim školama biblioteke preselile u onu prostoriju iz prizemlja niza stepenice desno, odmah do kotlovnice. Oni bibliofili koji mirišu knjige, koji ne smatraju da je čitanje čitanje, ako knjiga nije od papira napravljena su obeshrabreni i ne kriju razočarenje zbog činjenice da su biblioteku zgurali u podrum, a tamo gdje je bila biblioteka napravili multimedijalni kabinet.
– Multimedijalni kabinet! Prije deceniju ili dvije, nije ni postojao. A danas postoji, to je mjesto gdje učenici sa svojim nastavnicima, koji knjige ne mirišu nego čitaju, analiziraju književna djela uz pomoć različitih medija, gdje diskutuju o tome da li je „Otac moje kćeri“ primjeren za učenike osnovne škole, gdje iznalaze način da komuniciraju i s autorom samog teksta koji čitaju.
Da, da. Komuniciraju s autorom, jer autor u dvadeset prvom stoljeću ipak NIJE mrtav (opet Bart, neka), a učenici, čak i u osnovnoj školi, imaju pravo na mišljenje, imaju mogućnost da iznesu stavove. Dobar nastavnik će ih naučiti kako da to rade argumentovano i sa svrhom. Ja sa Miroslavom nisam mogla popričati o Filipovom povratku niti ga priupitati što barunica Kasteli nema ime. Ali zato s Miljenkom itekako mogu, na Ajfelovom mostu ili drugdje, razmijeniti misli o tome da u svakom zagonetnom pedesetogodišnjaku, koji izbjegava pričati o svojoj prošlosti, ja vidim onog četnika s buick riverom, koji kučetu lomi vrat s istom hladnokrvnošću s kojom je tek rođenoj Fatimi u Srebrenici život uzeo. Učenici u miltimedijalnom kabinetu mogu čitati književna djela na ekranima različitih uređaja, povezivati i komentarisati, pronalaziti skrivena značenja teksta, porediti svoja tumačenja s tumačenjima istog djela nekog vršnjaka na drugom kraju svijeta. Sve je to biblioteka, mnogo drugačija od one koju Umberto Eko opisuje u „Imenu ruže“, onakva kakvu nije ni najmaštovitiji prorok prošlog stoljeća nije zamišljao.
Šta bi mi stariji, koji smo u bibliotečkim katalozima naručivali knjige pa po njih dolazili u zakazanom terminu i molili boga da nam traženi naslov nije na neodređeno vrijeme zaposjeo neko prije nas, dali za mogućnost pretrage po ključnoj riječi i dolaska do naslova za samo nekoliko minuta ili sekundi... Samo, nama starijima, koji smo u nekoj drugoj paradigmi učili čitati i čitali, teško padaju promjene. Teško prihvatamo činjenicu da je uloga školske biblioteke danas posve drugačija, a sutra je možda neće ni biti. Teško je prihvatiti promjenu, ne ocijeniti je nužno kao promjenu na gore, već prihvatiti mogućnosti. Nužno je prihvatiti nove generacije čitalaca koji težinu knjige ne percipiraju po kilogramima u ruksaku ili broju stranica i vrsti uveza, nego po megabajtima i formatima teksta, kojekakvim aplikacijama, a što prije shvatimo da mladi ljudi koji odrastaju uz plavu svjetlost monitora nisu u stanju održati pažnju i razviti slike u svojoj mašti nad redovima crnih slova oštampanim na požutjelom papiru, to ćemo prije izgraditi most iznad međugeneracijskog međumilenijskog hijatusa.