U nosnicama još osjetim miris knjiga, miris biblioteke, čak i miris tepiha kojima je bila prekrivena ta prostorija, u koju sam počela ulaziti sa svojih sedam godina života.
Baš kao i miris nekog parfema ili cvijeta, koji ima čudnovatu moć da me vrati u neko prošlo vrijeme, u neke prelijepe doživljaje, gotovo istu moć ima i miris knjiga iz biblioteke, koji još zanosi moje nosnice i moje uspomene na rano djetinjstvo.
Voljela sam čitati tada, pa kad tim osjećajem napuniš svaku svoju poru, i kože, i života, to nikad i ne prestaje.
U to vrijeme sam smatrala, da kada posudim dvije knjige, čije je zadržavanje, duže od četrnaest dana, stroga bibliotekarka, teta Nevenka, kažnjavala tako što bi vikala na sav glas, da će moje vraćanje, obavezno pročitanih knjiga, nakon manje od sedmice, bar pohvaliti.
Čitala sam, i čitala, i upijala, svaku zgodu i nezgodu knjižnih sadržaja,
Žurila zatim, da što prije vratim u biblioteku, ali za teta Nevenkinog radnog staža, pohvalu nisam doživjela.
Bila sam tužna zbog toga, pomalo razočarana, jer kad si dijete, to bi ti dalo dodatni vjetar u leđa, sitna pohvala, priznanje da je neko primjetio koliko voliš čitati, koliko ti knjige znače.
Ipak, nisam posustala. Vremenom sam naučila da to i nije toliko važno, koliko je značajno, da sam stekla rutinu čitanja.
Godine su prolazile, ja odrastala, stekla uslov da pređem u „Biblioteku za odrasle“, čitala sve što sam stizala. Odjednom sam se uhvatila, kako analiziram pročitano, kako upoređujem, kako kritikujem. Osjećala sam se važno, nakon spoznaje da sam dospjela do te razine.
A onda su došla, neka drugačija vremena. Pratim rad djece, njihov rast i razvoj, upoređujem ih sa sobom.
Neka zvuči neskromno, spremna sam i na kritike, ali današnja djeca nisu “čitači“.
Skoro da sam zamrzila riječ „onlajn“, jer sve oko nas u današnjem vremenu je postalo takvo. Nažalost.
Onlajn ljubav, onlajn prijateljstvo, onlajn druženja, onlajn izlasci, pa tako, onlajn i knjige.
Do kada ovako, koliko, kako ?
Zar se pogled u ekrane, monitore, displeje, ikada i ikome, može porediti sa bezbrižnim listanjem knjige, u položaju tijela koji nam se sviđa, naglavačke, ležeći, sjedeći, hodajući, u vožnji...?!
Htjela ne htjela, sada, i sama moram prihvatiti i raditi puno stvari, na ovaj moderni način, ali se nikad, ne mogu složiti da je ovakav način čitanja bolji, od one posjete biblioteci, koju sam ja imala, i čiji mi je miris, još u nosnicama.
Opet gajim nadu, da će novi naraštaji spoznati značaj posjete bibliotekama, listanju knjiga, razvijanju ljubavi prema pisanoj, štampanoj riječi.
Želim da opet KNJIGA i BIBLIOTEKA, u pravom smislu riječi, dobiju mjesto koje im i pripada.
Biblioteke postoje, još isto mirišu, samo malo je potrebno da se njihove police dopune novim naslovima štampanih knjiga, a stari naslovi budu spašeni od knjiških moljaca.