"Riječ je o onim sitnim, nevidljivim a sudbonosnim događajima, koji često lome duše tih malih ljudi, koje mi zovemo djecom, a preko kojih su naši stariji, zauzeti svojim brigama, tako olako prelazili ili ih uopće nisu primjećivali."
Tako je Ivo Andrić pisao o strahu, i to ne bilo kakvom strahu. To je strah jednog dječaka koji je prvi put uzeo knjigu u školskoj biblioteci, pa ju je onda slučajno oštetio. Osjetio je strah od ponovnog susreta sa bibliotekarom kada takvu knjigu bude vraćao nazad. Takav strah od biblioteke, na sreću, djeca više nemaju, ili barem u takvoj mjeri kako je opisano u knjizi. Mada, neki se i danas mogu pronaći u tome, pored bibliotekara koji su često namrgođeni, odbojni i neljubazni. Već sam prvi susret sa školom je za djecu dovoljno stresan sam po sebi. Biblioteka taj stres treba da što više ublaži. Ocjenjivanje koje često razdvaja učenike i nastavnike, u biblioteci ne postoji, nema straha od loše ocjene. Ako prostorija biblioteke bude prijatna i otvorena za učenike sa susretljivim, stručnim i veselim bibliotekarom, i najvažnije, ako bude volio djecu i svoj posao, biblioteka može odigrati veoma značajnu ulogu u poticaju učenika na čitanje i istraživanje. Samim tim, učenici će moći pronaći materijal za lični i profesionalni razvoj. Neophodno je da bibliotekar ne bude samo osoba koja će pružiti lektiru, nego i osoba koja će učenika osposobiti da sam dođe do onog što mu je potrebno. Učenike treba uputiti kako će se koristiti katalozima, leksikonima, bibliografijama, enciklopedijama, rječnicima i svim ostalim izvorima informacija koje su im potrebne, kako za nastavu tako i za njihova lična interesovanja. Zajedničkim naporima nastavnika i bibliotekara stvaraju se najpovoljniji uvjeti, odabire se građa i veliki izbor medija. Biblioteka ne bi trebala biti samo mjesto sa prilično ograničenim brojem aktivnosti, gdje će učenici samo doći po lektiru, nego prostor gdje mogu izađivati literarne i likovne radove, pisati o događajima u školi, pripremati materijal za školski list. Programi koji bi se mogli ponuditi učenicima i tako probuditi radoznalost su također i razgovori o knjigama, organizovanje književnih susreta, te raznih radionica.
Pored društvenih mreža i naslova iz članaka gdje odmah shvatiš o čemu je riječ, oni se i ne trude da razumiju knjigu. Osim lektira, koja su većini učenika, teške za čitanje i stvaraju averziju prema čitanju, potrebno ih je navesti da čitaju ono što njih istinski zanima. Tu je negativan utjecaj tehhnologije koja, naučno dokazano, smanjuje koncentraciju i otežava pozornost. Da bismo ih izveli iz svijeta tehnologije i uveli u svijet knjiga trebaju čitati dodatne knjige koje ih zanimaju, da ulože napor da ih razumiju. Njihov sadržaj treba podsticati um, izazvati originalno razmišljanje i stvoriti novi pogled na svijet. Najmanje 60% građe treba biti vezana za nastavni program, a potom se treba nabavljati i građa za slobodno vrijeme kao što su popularni romani, časopisi, video diskovi, edukativne igre. Također, trebalo bi popularisati akciju među učenicima „Daruj biblioteci knjigu“ i time obogatiti biblioteku novim naslovima, a to je još jedan način da se učvrsti veza između biblioteke i učenika.
Treba istaći činjenicu da školski bibliotekari nisu priznati od svojih korisnika ali i kolega, pa tako vladaju predrasude i stereotipi da bibliotekari ne rade ništa, i zar je uopšte potrebno diplomirati bibliotekarstvo da bi radio u biblioteci?
Povećavajući broj stručnih osoba koje rade u biblioteci vratio bi se i dignitet struci koja je zanemarena i diskriminisana, pa bi tako i učenici ozbiljnije shvatali osobu koja radi tu, a odvojila je vrijeme za školovanje i lični razvoj. Mnoge školske biblioteke su otvorene na dva ili tri sata dnevno (što je bio slučaj i u vremenu kada sam ja išla u osnovnu školu), u kojoj rade nastavnici bez bibliotečkog iskustva. Učenici često nailaze na zaključana vrata, a time i gube motivaciju da ponovo dolaze. Oni će i vrlo brzo dati sud o određenoj usluzi, zasnovan na prethodno stvorenom mišljenju njihovih drugova (biblioteka je gubljenje vremena-oni nikada nemaju knjigu koju želiš i zaposleni uvijek ostavljaju utisak da si ih prekinuo u nečemu kada tražiš pomoć). Profesija bibliotekara tuguje nad svojom lošom slikom u javnosti, i radi sve da se oslobodi toga, ali teško.
Biblioteci u školi, nažalost, nije dat tretman kakav bi trebalo da ima. Među najčešće probleme ubraja se oštećen i dotrajao fond, nedovoljno finansijskih sredstava kojim škole raspolažu za nabavku nove građe. Mnoge biblioteke, i osim loše tehničke opreme nemaju ni adekvatan prostor ni čitaonicu. A pored toga, taj prostor uglavnom ima dodatnu namjenu, pa tako služi i kao ostava, gdje se osim literature može naći sve ono što nije direktno vezano za biblioteku a znaju da će tu biti sigurno. Prostor biblioteke treba biti privlačno i kvalitetno mjesto koje doprinosi osjećaju dobrodošlice i potiče želju da se vrijeme tu provodi.
Sve više su biblioteke pod prijetnjom. Danas kada je svijet izgrađen na informacijama koje su dostupne s bilo kog mjesta, koja je uloga štampanih stvari? Biblioteke imaju toliko toga da ponude, a ipak mogu postati jedna turistička atrakcija. Potrebno je prihvatiti napredak i prilagoditi se tehnološkim promjenama jer ćemo na taj način i sami napredovati. Ipak, sve treba umjereno koristiti i na korisnicima je da postave razumne granice za njenu upotrebu. Učitelji, nastavnici, roditelji kao i bibliotekari igraju važnu ulogu u tome da usade naviku čitanja djeci od ranih godina. Bez obzira na što je ovo vijek novih tehnologija, knjiga je bila i sigurno će ostati najsigurniji izvor ljudske spoznaje. Svako dijete bi vremenom trebalo shvatiti da može pronaći prijatelja u knjizi i uvijek im se vratiti kada je potrebna utjeha ili želja za znanjem i istraživanjem.