"Knjige su gomilano blago svijeta, dostojno nasljeđe generacija i naroda.“( Henriy David Torey)
Sjećam se kao da je jučer bilo, a bilo je prije četrdeset i pet godina. Učiteljica je nama, učenicima drugog razreda osnovne škole pričala o biblioteci, odvela nas u školsku biblioteku. Osjećala sam se kao Alisa u Zemlji Čudesa. Saznala sam da postoji i velika biblioteka u gradu. Da se i tu možemo upisati, samo neka nas povede netko od starijih. E, to je bio svečani trenutak! Uredili su me za tu prigodu kao što se danas sređuju za svadbu. Čak sam dobila i neku korpicu u koju ću staviti knjigu da je ne oštetim Jer, odmah mi je rečeno da knjige moram čuvati.
Mojoj sreći nema kraja. U sjećanju mi je strah s kojim sam ulazila, osjećaj zbunjenosti, stida jer ne znam kako ću i koju knjigu uzeti.
Sjećam se da je na stolu pored bibliotekarke stajalo mnoštvo knjiga. Odabrala sam, vjerojatno po koricama Patuljak iz Zaboravljene Zemlje, Ahmeta Hromadžića. Bibliotekarka mi je rekla: “Knjigu moraš pročitati. Ispitat ću te kad dođeš.“ I vjerovala sam.
Knjigu sam čitala naglas. Sa zanimanjem su me slušale sestra i njena prijateljica koje još nisu išle u školu. Zavoljele smo Sunčana i Pahuljicu. Jedva su čekale da se vratim iz škole da nastavimo čitati. Plakale smo, zašto se Pahuljica nije skrila? Kako se otići igrati, a ne znati je li Sunčan pronašao, spasio Pahuljicu…
I tako sam polako uz knjige sazrijevala i saznavala da je knjiga riznica znanja, vrelo zanimljivih priča, inspiracija.
Danas znam, da će dijete koje je strahovalo nad životima Sunčana i Pahuljice, brinulo se za Snjeguljičin život, život Trnoružice, s lakoćom i ljubavlju čitati Madam Bovary i Anu Karenjinu. Znam da čitalačka navika raste s djetetom. Mogućnost saznavanja novih stvari nema cijenu.
Bila su to lijepa vremena, vremena koja su kao takva otišla u nepovrat. Vremena u kojima, što bi Sarajlić rekao: „Knjigu stihova je držao svako,/ kao što danas drži vola./ Dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini / znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.“ (Izet Sarajlić, Vilsonovo Šetalište)
Držati knjigu u ruci, okretati stranice, hoće li to ostati zaboravljena zadovoljstva rođenih prije računalnog doba? Knjige u papirnoj formi polako zamjenjuju knjige u elektronskoj formi. Danas baš i nije zabavno ići u biblioteku. To je dosadan, nezanimljiv prostor. Nekad se ulazilo na prstima, ali se ulazilo. Danas? Danas mnogi i ne znaju koja prostorija glumi biblioteku.
Je li knjiga danas dovoljno “cool“?
Da bi učenici zavoljeli čitati trebaju svladati tehniku čitanja s razumijevanjem. Danas kad se da lektira prvo i najbitnije je koliko ima stranica? Ali ne može se reći da baš ne čitaju. Čitaju knjige koje sami jedni drugima preporuče, knjige koje zanimaju tu generaciju.
Nametnute školske lektire odbijaju učenike od čitanja. Knjiga više nije izvor znanja, zabave, opuštanja, užitka, već postaje napor, obveza zbog ocjene. Danas su dostupne „sažvakane“ lektire na internetu. To im je dovoljno za pozitivnu ocjenu. I rijetke su lektire koje pročitaju svi učenici.
Nekada je Andrićev junak Latković iz pripovijetke Knjiga znao rasplakati generacije učenika. U razredu se vodila rasprava, učenici su suosjećali s dječakom. A danas, to je dosadna priča. Zašto? Odnos prema biblioteci i knjizi se promijenio. Oštetio je knjigu, pa šta? Današnji učenici ne shvaćaju vrijednost knjige. Latković stoji poslije nastave pred vratima zaključane biblioteke da bi prvi dobio knjigu, a danas da nisu na satu. Današnje školske biblioteke i rade u vrijeme nastave. Latković o rasturenoj knjizi razmišlja kao da je ubio čovjeka. A danas se šara po knjigama, presuju biljke za herbar, lakiraju se nokti, služe kao podmetači…
Biblioteke u BiH su kao hale za reciklažu. Deponije nepotrebnih knjiga. Knjige su najvećim dijelom donacije. Te su knjige skupljali i donirali ljudi koji su čistili svoje sobe, urede, zatvarale se trafike,... I sve to završava u školama. Tu su u kartonskim kutijama knjige koje „više ne treba čitati“, mnoštvo udžbenika koji se više ne koriste, plakata. U biblioteku nastavnici dođu da nešto kopiraju, da ispuše cigaretu (lako se skriti iza polica). Tu sjede učenici koji ne idu na vjeronauk. Igraju se, ali nitko se ne našali da bar prošeta između polica. Neke jako zanimljive knjige stoje na policama, skupljaju prašinu, ali nema tko da ih preporuči učenicima.
Škole sretne, nakupile su dovoljan broj knjiga da mogu registrirati biblioteku i zaposliti tehnološki višak ili da nastavnici nadopune normu. Knjige se gube, učenici ne vraćaju. Nitko se ne sekira jer nema primopredaje. Jedan nastavnik ove godine nadopunjuje normu, dogodine drugi. To je postalo normalno u školama, radi nestručan kadar. Rade nastavnici koji ne predaju jezik. Rijetki su oni koji se užive u posao.
Učenici viših razreda dođu jednom mjesečno. Jako žalosno! A još žalosnije, za učenike nižih razreda knjige uzme učitelj i podijeli im u razredu. Objašnjenje: mali su, da ne stoje tu!? I s bibliotekom se susreću tek u višim razredima, jednom mjesečno. Zar se na ovakav način stvara navika dolaska u biblioteku i čitanja? Učenici se trebaju navikavati na prostor biblioteke, na njenu atmosferu, a to se postiže stalnim i kontinuiranim dolaskom. Tu trebaju razvijati komunikacijske, informacijske, pretraživačke, a u današnje vrijeme i informatičke sposobnosti. Tako se formiraju aktivni čitatelji/ čitateljice, usvajaju estetske i kulturne vrijednosti.
Ove generacije nitko ne pita što bi voljeli čitati, što ih zanima. Prije četrdeset i pet godina išla sam po knjigu s pletenom korpicom, posljednji krik tehnologije. Danas svi imaju USB stik. Zar je toliko skupo da se za sve ove godine nije moglo poraditi na tome da biblioteke imaju pristup za dawnload elektronskog sadržaja? Učenici danas imaju najnovije mobitele (slikovito govoreći stare 15 minuta) i jednostavno ne žele držati u ruci knjigu staru 25 godina koju je svatko živi listao, koje su oštećene, prljave i još k tomu nezanimljive im.
Znamo se hvaliti da je naš obrazovni sustav odličan, a u biti ih obrazujemo kao da su u 19. stoljeću. Neki nastavnici su još uvijek glavom u prošlosti, djeca tehnologijom daleko ispred. Tako se stvara šum u komunikaciji. Kao da stoljeća stoje između nastavnika i učenika. Na jednoj strani ljuti nastavnici (učenici neće da čitaju ), a na drugoj strani zbunjeni učenici. Na jednoj strani Starac i more (Ernest Hemingway), a na drugoj, u realnom svijetu, bitcoin. Naravno da su zbunjeni: starac cijeli život vuče iste poteze da dokaže istrajnost, a u današnje vrijeme takvim radom će gubiti na poljima biznisa. Poruke koje su se nekad tražile u knjigama danas sputavaju djecu. Neke poruke, ako se ne prilagode današnjem načinu života mogu ozbiljno narušiti kvalitetu života.
Biblioteke više ne smiju biti samo mjesta posuđivanja knjiga za lektiru. U 21. stoljeću to je mjesto gdje se znanje pretvara u vještine, prostor za zabavu, znanje, informacije, mjesto razvijanja kreativnosti i mašte. Mora se ukinuti praksa nadopunjavanja norme, treba zaposliti ljude od struke. Knjiga još uvijek nije izgubila svoju društvenu vrijednost, ali je suočena s konkurencijom – mnoštvom brzih, jeftinih elektronskih informacija dostupnih putem weba. Što to biblioteke mogu ponuditi kako bi bile konkurentne? Kako ih učiniti nezamjenjivim? Kako da postanu jedino mjesto gdje će učenici umjesto mobitela držati knjigu? Danas se mnogo očekuje i od bibliotekara i od biblioteke. Kao što nastavnik ne može ući u učionicu bez: godišnjeg, mjesečnog, tjednog plana, bez dobre pripreme za taj sat tako bi se i dobar bibliotekar trebao pripremati. Zašto na vratima ne bi bio plan rada za taj mjesec? Tako bi svaki učenik pronašao nešto za sebe. To može biti: pričanje priče, razgovor o knjigama, promocija knjige, književni susreti, večeri poezije, pa zašto ne, i posjeta nekoj drugoj školi, razmjena iskustava, uključivanje učenika u rad,… Za ovo, zaista, ne treba mnogo novca, samo dobre volje – dobre pripreme. Učenik u biblioteci ne smije biti zbunjen i pogubljen. Biblioteka treba da popravlja i podiže ugled škole.