Poštovani Školegijume,
Obraćam Vam se u svoj svojoj skromnosti, izazvan samo konkursnim pitanjem a nadisan i namemljen bibliotečkim mirisima od ranih ratnih i postratnih dana do dan danas. U ovom pismu molim da se ne nađete prozvanim za bilo koju od mojih opaski već da ovo obraćanje posmatrate kao konstataciju, nevažni upit ili opasku korisnika za kojega ionako ne mari niko iz Uprave. Svjestan sam da Uprava ima i važnijih poslova i da nema vremena da se bavi ljubopitljivim korisnicima poput mene, koji bi uvijek nešto da kažu. Kući pa se ispričaj, znam. Ali evo ovim obraćanjem, uz svo dužno poštovanje i želju da vas zateknem u dobrom zdravlju, dopustite mi molim Vas da obrazložim sljedeće:
Ja sam kao dijete, od Branka Kockice na ovamo, sanjao da ću biti dijelom bibliotečkog svijeta. Virio sam kad god je bilo prilike, počeo od Politikinog zabavnika, nabrajao od Šime Ešića u sebi koracima “daj razmisli pa se sjeti šta sve leti, šta sve leti… Leti, leti pjesma- iz mog kraja u tvoj kraj… a u pjesmi leti pozdrav i zagrljaj…”. Tako sam počeo da grlim te tanke knjige. Vremenom su postajale deblje, priznajem. Probijala je na mene svjetlost kroz Baštu sljezove boje, počinjale su da mi u nosu smrde prljave kanalizacije londonskih ulica Jacka Londona, brojao sam zlatnike sa Alijom hamalom i osvajao Sarajevo lakim korakom.
Kako sam se uspinjao do visočijih polica, doticao sam Floberovu papigu, gubio sam se u preklopljenim životima romana toka svijesti, sanjao sam da rezbarim rečenicu kao Kiš i beznadežno u danima mladosti padao u Konradovski očaj besmislenosti stvarne i unutarnje bitke, rata i pokolja u konačnici.
Mojim su školskim bibliotečkim prostorima striktno vladale poput gospodara muha sive police željezne grubosti, tete sa kutijama sa karticama i različitim oblicima naočala. Najčešće sam slušao u pozadini mog bivstvovanja šššššššššš. Uvijek sam se po defaultu okretao iako sam znao da nije upućeno meni, sve dok sluh nije postao slabiji, a grba medju plećkama nepokretljivija. Ipak, učenice su se i dalje kikotale negdje u pozadini, šuškale su sveske i nespretno ispadali uvezi uz poneku vibraciju mobitela. Biblioteka je ipak, stojički u svojoj tišini gospodarila nama.
Zašto Vam sve ovo pišem? Uz izvinjenje na opširnosti- razlog je sljedeći. Želio bih da kao dugogodišnji korisnik nadisanih korica uputim molbu za jednu izmjenu. Ako može sada kada sam se ja pretvorio u tetu sa naočarama i karticom, da mi pomognete da se kartice zauvijek prebace u kompjuter, jer ne mogu da umačem prste da ih razdvajam a pogotovo da ih ližem. Također, želim da zamolim za osvježenje zidova, bolju rasvjetu, vesele boje namještaja- dezene igraonica ili lazy bagove u sredini ili uglu prostora poput onih sa nargilama u otvorenim baštama. Ne kažem da tu treba da pušemo u neki ugalj i miris narandže, ali za mirisom svježine vapimo.
Želja mi je da biblioteka stavi piercing i na pupak i na obrvu kako bi bila cool. Da počne da poučava buduće senariste i režisere svjetskim trikovima zanata kako bi se kad porastu u blogbustere vraćali na velikim posterima na zidove svoje prve biblioteke: “U ovoj biblioteci je bosanski režiser koji je nominiran za najbolju priču u 2031. postao zaljubljen u forenziku i krimi romane”. Eto, to mi je san. Također, da se u repertoar biblioteke uvedu knjige o čarobnjacima, raznolikim zemljama i njihovim običajima. Biblioteka je, poštovana Upravo, preuzela na sebe utješnu ulogu za sve virtuelne šetače kroz vrijeme i prostor, jer nije svako u fizičkoj i finansijskoj mogućnosti kretati se željenim destinacijama u realnom vremenu. Uz to, smatram očekivanim da biblioteka ponudi i brazilsku kafu, domaći sok ili turski čaj, te da internetom bude povezana sa drugaricama bibliotekama iz regiona. Na taj način otvorićemo joj sve windowse. U njoj ću da dočekam i turiste i goste škole. U njoj ću da napravim bibliotečki teferič i da je našminkam bolje od svakog vlogera i youtubera. Toliko oduševljenja će izazvati novorođena biblioteka da će od čuda svi u njoj da šute bez da ih se opominje. Dopustiću učenicima da joj osmisle hashtagove i da se u njoj povremeno okupimo i van radnog vremena promovišući nove naslove i izdanja, talentovane čitače i recitatore, te ostale knjigoljupce jer #volimbiblioteku, #citanjemdominiram, #bibliotekomsefoliram.
Ako me niste najbolje razumjeli, skratit ću u jednu rečenicu. Biblioteka je Snjeguljica i ja više ne mogu da čekam princa niti da je držim na respiratoru. Oživite biblioteku, jer ako se ona ne probudi- sva je bajka propala. Čitalačka bajka.
Radujem se Vašem skorom odgovoru,
Vaš redovni korisnik, nastavnik i moljac.