U svakoj školi vjerovali ili ne, postoje školske biblioteke, preko gora, zmajeva i planinske rijeke. One su grotlo pakla iza pokvarenih vrata i sobe prepune živoga blata. Tu se djeca kažnjavaju da dopunski uče, tu se vještice na lomačama muče. Tu Bukowski nazdravlja uz šljivu, a Dostojevski obrađuje njivu. Ana Karenjina vara svoga muža, a Dugouško gubi na sto metara od ljigavog puža. Tu se Meša pravda patriotama i gospodarima književnog bogatstva, tu je Aleja prokletstva iznikla iz demokratsko-tehnološkog ropstva. Tu je Skender Kulenović postao vitez twilight zone protiv de(h)umanizacije jezika, tu je Miroslav Antić postao dika, tu je izumrla sevdalinka. Tu se ponekad uvuče ružna klinka i ispod galonki počne da za snovima blinka. Tu je sedma dimenzija neba i svijet prostrane mašte, tu su započele rasti sve rajske bašte. Započeli ratovi, razdvajanje vjere i rođenje heroja, tu se krije spokojstvo beskonačnog broja. Tu su završile donirane knjige, raštelovani stolovi i bespotrebni radnici. Tu su uski prolazi i slijepi hodnici. Tu je rat i dalje na snazi, a prepreke do zvijezda razapete na najboljoj stazi. Tu dječija noga sve rjeđe gazi. Političke hobotnice određuju slijed događanja i čitanja, pa je sve više haotičnog skitanja. Zasluge se dodjeljuju slijepo, brzopleto i glasno dok nam lažno svjetlo ne postane jasno, obično kasno. Umjetnici zapeli ispod ušiju stranice dok ne nestanu usputne stanice. Mi smo zalutali narod u drevnoj mitologiji neznanja, napredni umovi gasovitog agregatnog stanja. Bibliotekari prodaju kataloške deterdžente za brisanje prašine sa stola, ruku i knjiga, a prljaju nam obraze od sramote, nehaja i briga. Depoi knjiga služe kao pozadina za selfie, slike i kongrese, služe kao ljubav nepoznate adrese. Ponekad nas spase naše medrese. Ponekad se zaibretimo platformama, društvenim mrežama i od stranački podobne dekanese. Biblioteka je početak odrastanja svakoga čovjeka i neprocjenjivo iskustvo života, ali i naša najveća sramota. Zaboravili smo da je sve počelo i nastalo od knjige pa smo na svoju ruku popili život bez prave mjere, pa nam i virus dođe kao teorija zavjere. Police smo popunili materijalnim stvarima bez vrijednosti, pa od tako halapljivih čeljusti, ne mogu da se oporave i smire naših predaka kosti. Bog da nam oprosti. Nagrade i obavezna literatura po simpatijama, nacionalnom ključu i ograničenom shvatanju, pa nam i čitalačka moć u nezavidnom stanju. Izdao sam tri knjige, pa i one izdadoše mene. Iza svake dugogodišnji rad postade izgubljeno vrijeme i na polici još jedan dio naše debele sjene. Jedna nagrađena nebitnim književnim nagradama i bitnim političkim sunovratom, i to na zadnjoj polici nekoj starleti za vratom. Druga postade simbol moderne poezije odmah ispod jednog modernog turbo mega folk pjevača, bez you tube popularnosti nema izdavača. Nema dadaizma, liberalizma ni bilo kakvih bakrača. Treća se razvi po promocijama svake biblioteke gdje nisu promociju držale starlete, pa su je dijelili uz tri kupljene domaće paštete. Na jednoj promociji se pojavio ugledni pisac iz nekog udruženja, pa napravismo humanitarnu akciju za našeg velikana na minimalnoj penziji i dodijelismo knjige nekoj cirkuskoj hortenziji. Kasnije sam dolazio da djecu naučim stilove pisanja, ali oni su već kratke crte povlačili po stolu, pa sam se vratio svojoj samoći u bibliotekarskom holu. Kasnije sam postao tehnološki višak jer se biblioteka prodala prodavnici brze hrane, pa sam knjige iznajmljivao negdje sa strane. Obično su ih čitale ptice sa grane. Služile su kao podmetač za kahvu i vaspitna cigla dok se zbog Vijeća roditelja opet hampa digla. Pa smo knjige sklonili u magacin sa pomemljenim skulpturama i uživali u našim nadrealnim turbo folk kulturama. Vratile su se rode sa naslovnice sa drugačijim frizurama. Odjednom su knjige postale odraz našeg poraza i dokaz izgubljenog putokaza. Jedni su nizali uspjehe, a drugi su pisali historiju po svome. Ko će kome, ako neće svoj svome? Dabome.
Ma de ba, sudbina je jasna. Biblioteka budućnosti biće nam krasna. Knjige izmišljenih heroja sa društvenih mreža na tabletima i tabletama od nekoliko strana, knjige naših stranačkih jarana. Biće na ulicama dostupne na svakom ćošku gdje treba rastjerati ptice, lutalice i pijanice. Biće na tezgi svake moderne pijace. Brendirat će se u VIP kućama sa logom bez grba i znanja, biće knjige sve deblje, a štiva sve tanja. Stranica će biti više, ali čitalaca manje i manje. Knjigu će izdati svako imućnije imanje. Prijatelji će nestati, pero će prestati. Pisac će između redova nestati, a plagijat će u citatima plesati. Novac će dobijati propala udruženja u jednoj bljutavoj dozi, svi ti heroji što nam obilježiše djetinjstvo biće u narkozi. U tom nečitanju čitanja bitno je da ćemo živjeti kao sa ekrana „na visokoj nozi“. Bože nam pomozi.