Kada pomislim na svoju školsku biblioteku, pomislim na sijedu punđu pažljivo smotanu na vrhu koščate glave, pronicljiv pogled preko minijaturnih naočala spuštenih na vrh nosa, ali obavezno zakačenih na lanac sa nanizanim svjetlucavim bobcima, koji bi kao trebali malo ublažiti strogost pojave. Sada su ti lanci opet u modi. I sijeda kosa. I male punđe. Ali biblioteke nisu u modi. Niti će takve ikada više biti.
Voljela bih da se djeca vrate u biblioteke. Ali da tu borave! Da čitaju, slušaju, gledaju, pričaju. I da im se sviđa. Na trenutak pomislim da ova utopična ideja i nije tako neostvariva.
Za početak, čas jezika predviđen za obradu lektire treba da se održava u biblioteci! Naravno, to podrazumijeva da je biblioteka dovoljno velika da se u nju udobno smjesti čitav razred. Ako je to mala biblioteka, kao što je bila u mojoj školi, onda se treba proširiti. Zašto nastavnici jezika, kako maternjeg, tako i stranog, ne bi konačno dobili svoju laboratoriju?! To može biti jedna manja učionica, čiji zidovi bi bili ukrašeni raznobojnim policama prepunim knjiga, a djeca bi se udobno smjestila u vrećama za sjedenje (dajte malo radosti djeci, za početak).
Biblioteka je mnogo više od malog sobička na dnu hodnika, prašnjavih polica koje tek povremeno neko očisti slučajnim izvlačenjem knjige. Školske biblioteke treba spašavati, već sada im treba preobrazba, dok još nisu u potpunosti izumrle. Ne bi smjele postati depoi, skladišta, ostave. Ako nam je stalo do biblioteka… ako nam je stalo da djeca čitaju knjige. Da čitaju, bilo šta.
Dajte priliku djeci da jednu lektiru izaberu sami. Pustite ih da istražuju te šarene zidove, da izaberu knjigu možda zbog zanimljivih korica, možda zbog primamljivog naslova, ali im dopustite i da vrate nepročitanu knjigu ukoliko im se nije svidjela. I u tom traganju, pročitat će i naučiti nešto novo. Čitanje bi moglo biti prava avantura, ali i eksperiment. Na učiteljima je da ga učine uspješnim.