Sjećanje me vraća u četvrti razred osnovne škole, kada sam prvi put zakoračio u to zdanje po imenu školska biblioteka. Bojažljivo sam otvorio anemično žuta drvena vrata i ispred mene su se ukazali neboderi knjiga. Negdje u kutu iza silnih polica s knjigama nalazila se naša školska bibliotekarka teta Graho, kako su je svi zvali i čije pravo ime nikad nisam saznao. Razlog moje posjete krio se u želji za originalnošću i nekako već tada, iako još uvijek dječačić instinktivno sam osjetio da bih upravo preko biblioteke mogao pronaći svoju originalnost. Kasnije se to ispostavilo vrlo tačnim. Prva knjiga koju sam zadužio bila je „Magareće godine“ neponovljivog krajiškog poslanika pera Branka Ćopića. Već tada sam pokupio simpatije kako svoje učiteljice, tako i nastavnice bosanskog jezika sljedeće godine u petom razredu. A bilo je tu i nekih milih pogleda simpatija.
Kako je vrijeme odmicalo, sve više sam shvatao značaj čitanja, a samim tim i školskih biblioteka kao prve stepenice ka slobodnom obrazovanju. Iako se ne može reći da školske biblioteke nisu depoi knjiga, jer one to uistinu jesu, ali nisu samo to. Školske biblioteke su mnogo više od toga, one su rezervoari besplatnog znanja, koje je jednako na raspolaganju svakom učeniku. Međutim, o značaju ovakvih ustanova se sve manje potencira. Za to smo krivi svi podjednako, profesori jer sve manje inzistiraju na orginalnosti, učenici jer su sve navikli dobiti na lakši način, roditelji jer nas odgajaju da uživamo, a ne da živimo. A nije uživanje samo ležanje u hladovini sa ispruženim nogama u zraku, uživanje je traženje sebe u riječima drugih. Naime važnost čitanja se ogleda u produhovljenosti osobe, spoznaji samoga sebe, kao i pobjedi samoga sebe. To se ne može bez čitanja i knjiga, a knjige su u školskim i univerzitetskim bibliotekama. Razvili smo strah od tih ustanova, koji je neopravdan. A ništa na svijetu nije tako šareno i širokogrudno kao biblioteke. One nude za svakog po nešto. Neko se pronađe u romantizmu, neko u realizmu, neko pak u kriminalističkom žanru romana, a neko je opsjednut poezijom, kao ja na primjer. Ali svi mi iz biblioteke izlazimo zadovoljni, jer je svako od nas pronašao ono najbolje za sebe. Na ličnom primjeru mogu svjedočiti svim blagodatima koje mi je biblioteka i čitanje njenih sadržaja podarilo. Kroz obrazovanje i svoj život postao sam otporniji na sve bolesti društva koje vrebaju iz sjene i kojima se teško mlad čovjek može oduprijeti, naučio sam da mislim i razmišljam, naučio sam da branim svoj stav. Zahvaljujući čitanju nikad me nije bilo strah ući u diskusiju bilo koje vrste. Svoju ljubav prema poeziji pretvorio sam u stvaralaštvo. Bioblioteke svakako doprinose razvoju čitanja, ali samo ako su otvorenog tipa, ako unutar biblioteke radi osoba koja zna dati savjet, ako su police raznovrsne i ako svakome pružaju željeni sadržaj. U suprotnom biblioteke će postati samo stari podrumi sa već zaboravljanim naslovima. Nužno je da svako voli ono što radi, pa tako i bibliotekar sam mora da voli svoj posao. Ako unutra radi neko ko i sam ne čita i ne voli knjige, ne može očekivati da mu neko dolazi tražiti knjigu. Biblioteke ne smiju raditi samo na principu „izdaj i vrati“ knjigu, već moraju i same biti inovativni pokretač književne misli. Neki od prijedloga su da se oraganizuje veče poezije ili književnosti općenito, barem jednom mjesečno; da se organiziraju diskusije i polemike o pročitanim sadržajima i sl. Na taj način biblioteke neće biti samo mjesta gdje će se podići knjige i nakon izvjesnog vremena vratiti, već će biti generator druženja, razmišljanja i intelektualnog uzdizanja. Tada će one privlačiti i mlade i one nešto starije. Tu će se moći družiti, razmišljati i kulturno prosvjećivati. Moći će se tu i ratovati pisanom riječju, ali i upoznati možda neka srodna duša. Biblioteke ne smiju biti pasivne prostorije sa starim hartijama, one moraju biti moderne i aktivne ustanove koje privlače pažnju.
Budućnost biblioteka zavisi ponajviše od ljudi, nešto malo od novca, ali ipak ne treba zaboraviti da je i novac u rukama ljudi. Mi moramo promijeniti odnos prema bibliotekama i književnoj kulturi u cjelini, a tek onda možemo razmišljati o novčanim infuzijama u smjeru obogaćivanja književnog fonda, renoviranja, promocije i slično. Dok ne promijenimo svoje mišljenje koje je najvećim dijelom po pitanju biblioteka i knjiga općenito zanemareno, mi ćemo i dalje ostati na marginama društva, koje će samo pojedinci pokušati vratiti u okvire civilizacije. U nadi da ćemo se što prije vratiti navedenim vrijednostima, završavam s citatom: „Postoje gora zlodjela od paljenja knjiga. Jedno od njih je ne čitati knjige.“ J. Brodsky