Neosporna je činjenica da je i danas veliki broj školskih knjižnica puko skladište knjiga od kojih neke godinama nepomično stoje na policama i prikupljaju prašinu. Također se na policama mogu naći i knjige koje više nisu za uporabu, a ipak se dijele učenicima za čitanje kao da nam je otpis knjiga velika nepoznanica. Nije rijetkost ni da su knjižničari ljudi promijenjenih radnih sposobnosti, ljudi pred mirovinu ili pak oni kojima nekako treba dopuniti normu…
Knjiga, knjižnica, knjižničar.
Reforma na polju knjižarstva i knjižničarstva je nešto što se mora urgentno provesti u našim školskim knjižnicama. Ako već znamo blagodati čitanja (otvara nove svjetove, potiče na razmišljanje, poboljšava koncentraciju, razvija mentalno zdravlje, smanjuje stres, širi vidike, obogaćuje rječnik, jača samopouzdanje…) kao i činjenicu da je temelj učenja bilo kojeg predmeta upravo čitanje, jasno nam je da je ovo područje u sustavu školstva nepravedno zanemareno. Školska knjižnica je nedvojbeno temelj povratka ili početka buđenja svijesti o važnosti čitanja u životu čovjeka. Bilo bi poželjno da je to središte kulturnih zbivanja škole kao i prostor za različite edukacijske aktivnosti i radionice usklađene s nastavnim planom i programom, a upotpunjene sadržajima koji tu nisu zastupljeni, ali su od svekolike važnosti za razvoj djece i mladih. Upravo to mjesto otvara brojne mogućnosti neobaveznih saznanja u skladu s potrebama i izazovima koje nam je vrijeme donijelo.
Ključna osoba, pokretač i koordinator rada na polju knjižničarstva je knjižničar - stručni suradnik; osoba zaljubljena u knjige, dobrih organizacijskih sposobnosti, spremna na učenje, otvorena za suradnju sa svim ostalim akterima (stručni aktivi škole, ravnatelj, ministarstvo, osnivač škole, roditelji i sveukupna javnost) i vrstan poznavatelj naravi djeteta. Možda bi najpoželjnija osoba za takvo radno mjesto bio/bila profesor/ica materinjeg jezika s određenim brojem godina radnog iskustva u učionici – izravno s djecom, ali nije imperativ.
Što se tiče novog Standarda za školske knjižnice, on je do najsitnijih detalja već razrađen; informacije su dostupne, a suradnja sa zemljama iz okružja poželjna. Objavljeni sadržaj nam može poslužiti kao nit vodilja, a na nama je da idemo naprijed korak po korak u skladu s mogućnostima i razradimo vlastitu strategiju za prvih 5 godina (nakon što temeljito utvrdimo stvarno stanje). Knjižnica trebala biti osmišljena, izgrađena ili preuređena, u jedan topli djeci ugodan ambijent s prostorom za čitaonicu, prostorom za računala koji bi uglavnom koristili učenici viših razreda osnovne škole, ali i za druge aktivnosti.
Također se da iščitati i Plan i program rada stručnog suradnika knjižničara koji bi svatko prilagodio i uskladio s raspoloživim resursima. Tako bi stručni suradnik isplanirao godišnji plan u sklopu petogodišnje vizije i vodio dnevnik rada. Valja se prisjetiti i proučiti lektirnu građu kao i novije metode i pristupe obradi lektire te ih prezentirati učiteljima kao mogućnost.
Osim redovite lektire police bi trebalo obogatiti dodatnim naslovima koji bi svojim izgledom i sadržajem privukli mlade čitače. Humorističan sadržaj, djeci razumljiv i zanimljiv, zasigurno će zaplijeniti pozornost i zainteresirati i one koji iz nekog razloga nemaju volju za čitanjem. Da bi uopće znali što sve knjižnica nudi, potrebno je da im se upriliče prijemi kroz koje bi od najranije dobi stjecali naviku odlaska u knjižnicu i postupno ju osvajali. Knjige bi bile posložene na policama po razredima tako da najbliže ulazu budi sadržaji za najmlađe čitače. Knjižničar/ka treba biti susretljiv/a i zanimljiv/a kako bi djeca rado dolazila, bez straha i opterećenja.
Tako bi prikladno bilo u sklopu Mjeseca hrvatske knjige (15. listopada – 15. studenog) primiti po odjelima ili po skupinama sve učenike prvih i drugih razreda. Prvašićima bi dovoljno bilo da doznaju što je to knjižnica, da je slobodno razgledaju, da upoznaju ljude koji tu rade i da im se baš u toj prostoriji pročita i pokaže neka slikopriča, možda Mala crvena koka i zrno pšenice. Svakako bi im se i tu reklo da smo svi različitih talenata pa će netko brže savladati tehniku čitanja, a netko vožnju bicikla, ali je bitno da svi učimo iz znatiželje i da se tako razvijamo kako tjelesno tako i duhovno.
Učenici drugog razreda mogu doznati i razlikovati pojam knjižnice od pojma knjižare, dobiti informacije kako se mogu učlaniti u školsku knjižnicu, što sve imamo za njih, koje su prednosti čitanja te naučiti razlikovati knjigu, slikovnicu, rječnik (zorno prikazano) i u konačnici kako posuditi, čuvati i vratiti posuđeni naslov. Valja im ukazati na promatranje, zapažanje i slobodno, ali pristojno iznošenje vlastitog mišljenja. Čitanje Crvenkapice ili neke druge bajke braće Grimm bi dodatno obogatilo njihov posjet knjižnici. U takvom neformalnom okružju bi zasigurno osjetili dodatnu čaroliju čitanja.
U sklopu Andersenovih dana valja pripremiti i prezentirati plakat sa zanimljivim podatcima iz života i djela ovog kralja bajki za djecu s nekoliko popratnih fotografija za učenike trećih razreda. U čitankama imaju naputke kako se ponašati u knjižnici, na što ih treba podsjetiti. Opet bajkica u knjižnici iz osebujnog Andersenovog repertoara.
Za četvrti razred je već planiran posjet gradskoj knjižnici, ali bi kao priprema mogao poslužiti sat proveden u školskoj knjižnici povodom Međunarodnog dana školskih knjižnica (zadnji ponedjeljak u listopadu) gdje bi im bile predstavljene najstarije knjižnice svijeta, vrste knjižnica, sveci zaštitnici knjižničara i pojašnjena struktura knjige kao i različiti formati i uvezi knjiga. Već tada im se može ponuditi upis u klub čitatelja koji bi bio proveden na dobrovoljnoj osnovi pod vodstvom stručne suradnice. Naglasak bi bio na intonaciji – uzlaznoj (,), silaznoj(.) te na pravilnom intoniranju izjavnih, upitnih i uskličnih rečenica. U ponudi za njih treba imati dječje enciklopedije, dati im na uvid i poučiti ih kako da se u njima snađu.
Povodom Međunarodnog dana djeteta (20. studenog) prikladno bi bilo ugostiti pravnika škole koji bi učenicima petog razreda pojasnio koja su njihova prava te kako i kome se mogu obratiti za pomoć s jamstvom privatnosti. Za njih valja organizirati recitatorsku sekciju na kojoj bi imali priliku doznati nešto o govornim vrednotama i o izgovornim cjelinama, a bez bojazni od moranja i od ocjene. Na tim susretima bi učili i pozorno slušanje s mogućnošću izricanja međusobnih konstruktivnih kritika s uvažavanjem različitih retoričkih sposobnosti. U sklopu Dana hrvatskog jezika (ožujak) dobro bi bilo upriličiti natjecanje čime bi probili led na polju javnih nastupa i svakako im osigurati neke simbolične nagrade…
Upravo niža nastava, posebno prva tri razreda su jako bitna za razvoj ljubavi prema čitanju. Vrata knjižnice moraju biti otvorena podjednako za sve učenike; za nadarene čitatelje, za prosječne čitatelje kao i za one s poteškoćama u čitanju. U tom duhu valja nabavljati građu prikladnu svakoj interesnoj skupini. Na raspolaganju bi trebalo biti obilje slikopriča, slikovnica i ilustriranih knjiga građe lake za čitanje. Ako u prvih 5 razreda naučimo djecu da kvalitetno čitaju, da se znaju snaći u knjižnici, da vladaju osnovama kulture izražavanja, govorenja kao i kulture slušanja, da su upoznati s osnovama bontona, da se ne boje iskazati svoje mišljenje, a da su upoznati i sa svojim neotuđivim pravima, imat ćemo plodno tlo za daljnju nadogradnju.
Kad su u pitanju naslovi lektira za višu nastavu osnovne škole neupitna je potreba za uvođenjem sadržaja njima zanimljivih. Ne treba izbjegavati adolescentske sadržaje, već ih valja kvalitetno rasvijetliti. Isto važi i za kompleksne međuljudske odnose koji su sastavni dio naše svakodnevice. Učenicima je dosta idealiziranja obitelji i pustih moraliziranja jer vide, čuju , osjete i doživljavaju stvarnost. Treba ih učiti da prepoznaju prirodne osjećaje i potrebe čovjeka te kako se s njima nositi. Živa riječ, razmjena iskustava i saznanja, slobodno iznošenje osjećaja i misli će zasigurno pomoći adolescentima da lakše prođu kroz to burno životno razdoblje.
Što se resursa tiče, bitni su i ljudi i novac. Najmodernija knjižnica, bogato opremljena nema smisao ako u njoj ne borave učenici ili ne rade stručnjaci; s druge strane, možemo imati ljude koji znaju i koji žele svoja saznanja prenijeti učenicima, ali ako nemaju za to adekvatan prostor kao i privlačne materijale, neće biti zgodno.
Valja ukazati na još jedan izuzetno važan čimbenik ne samo na polju čitanja već i na polju formiranja zdrave osobe općenito, a to je resurs vremena. Raspoloživog vremena. Kvalitetnog vremena. Ukradenog vremena. Preduvjet ostalim uvjetima i vizijama, a rijetko spomenut.
Obzirom na općenito stanje u našoj državi kakvo okružje možemo očekivati u velikom broju obitelji. Imaju li naša djeca preduvjete za učenje; miran san, kvalitetnu hranu, podržavajuće i poticajno okružje… Koliki je i danas broj roditelja i učitelja koji autoritet grade na temelju zastrašivanja, ponižavanja ili pak učitelja koji uporno zadaju toliko domaće zadaće da djeca faktički imaju duplo radno vrijeme. Čemu služi škola ako roditelji s djecom sustavno rade domaću zadaću i time nerijetko naprave kaos u kući. Da ne zaboravim brojne izvanškolske aktivnosti, počesto nametnute od strane nadobudnih roditelja. Može li iscrpljeno dijete ili ono koje je sustavno pod stresom imati volje i snage za čitanje?
Mišljenja sam da smo u velikoj mjeri upravo mi odrasli svojim nerealnim očekivanjima, neznanjem, gubitkom empatije postali kradljivci samopouzdanja djece i njihovog prava na djetinjstvo. Djeci i mladima treba uzor na svim poljima pa tako i u čitanju. Mladi čitaju, a čitat će i više i kvalitetnije kada, uz reformu školskih knjižnica, vide da i mi čitamo, educiramo se i nekim čudom rješavamo: narcizma, egoizma i perfekcionizma.