“Školska lektira uvodi djecu i tinejdžere u svijet lijepoga štiva koje treba ne samo razvijati maštu, psihu i intelektualne sposobnosti nego, također, podučavati pismenosti te pravilnom i lijepom izražavanju.” Ove riječi još su odjekivale u ušima studentica druge godine učiteljskih studija u enklavi pod opsadom, čak i nakon završenih predavanja i razlaza kućama gdje ih je čekao topao zagrljaj majki i po šolja aromatične, vruće supe od samoniklog bilja.
Merjem se zagleda u tačku na podu zatvorske ćelije, kružila je oko nje danima pokušavajući srediti misli i izbjeći krah. U trenutku zastade, sjetila se oca, zadrhta, zaplaka... pa se dozva i prisjeti se da zamoli Milostivog Boga za pomoć. Baci se na sedždu i dugo, dugo tako ostade spominjući u dovama sve one za kojima joj srce blijedi od bola. Iznenada, a još su joj svjetlaci bili pred očima usljed malokrvnosti nakon što se uspravila, smrknuta čuvarka kroz rešetke zatvorske ćelije ubaci knjigu koja se nakon pada na pod nekim čudom ne raspade. Zatim čuvarka zgađeno dobaci “Prokleti robovi!”, isplazi se, pljunu centimetar od knjige i ode. Merjem brzo dohvati knjigu. Sve je znala, sve naslutila odmah. Bilo je štošta i izvjesno, ali uglavnom je naslućivala i te slutnje je silno odmoriše; kao da u ćeliju nahrupi svjetlo i spas, kroz slutnje, kroz priču, kroz voljenog oca, njene prijateljice i ovu knjigu, taj simbol svega za čim vene, boluje, pati...
Knjigu je napisao njen otac i samo za nju dao da se štampa u jedinoj lokalnoj štampariji koju još drži domicilni čovjek. Lokalni biznisi su na izmaku globalno, a u njihovoj dragoj domovini pogođenoj višedecenijskom okupacijom namjerno se dokida svaka mogućnost autohtonog stanovništva da pokrene i održi biznis koji bi makar i jednu porodicu učinio finansijski nezavisnom. Zbog toga se knjiga morala štampati tajno, zbog toga, a i zato što je štampana u jednom jedinom primjerku, mada uvezana u nimalo zanimljiv povez američkog romana da ne privlači pažnju. Iza latiničnog skripta i nezanimljivog teksta na engleskom koji je perfektno znala, čitala je Merjem arapskim pismom šifrovano napisana, pored ostalog i predavanja druge godine učiteljskog fakulteta iz bilježaka koje su za nju kompilirale njene drugarice u enklavi iz koje je s mukom prebjegla da se sretne sa ocem kojem godinama prijeti nasilno otuđenje doma u Svetoj Zemlji, u gradu Al-Quds, pored voljene Al-Aqse. Uspjela je i došla nekim čudom, a činilo joj se da svemirom odjekuje jedino sjećanje na Milostivog Boga koje je u trenucima dok je trčala znala i neumoljivo ponavljala: “Estagfirullah! Bože, oprosti mi!”
Čim je prebjegla, međutim, za ručkom, naredni dan, upali su okupacioni vojnici u kuću njenoga oca i odveli je u zatvor. Bilo je to na današnji dan prije tačno 15 godina. Prvih 5 godina provela je Merjem u pritvoru, bez suđenja, bez advokata, uz permanentno mučenje i raznovrsne forme nasilja. Tada nije dobijala ni knjige. Zatim joj je suđeno i premještena je u ovaj zloglasni zatvor. Presuda: doživotni zatvor za neovlašteno kretanje i izlazak iz opkoljene enkalve.
Merjem je na drugoj godini učiteljskih studija na Univerzitetu; ona prati svoje prijateljice preko knjiga koje joj jednom u tri mjeseca dostavlja otac. Tu ona vidi sve, vidi praksu u izrešetanim učionicama ukrašenim prelijepim dječijim crtežima sa suncem i cvijećem gdje dječica velikih smeđih, plavih i zelenih očiju do perfekcije poznaju baš sve, maternji i strani jezik, matematiku, sport... , ali posebno, posebno voli, vidi i zna, zna iz zapisa koje joj šalju, savršeno osjeti i prisustvuje časovima književnosti gdje njena ljupka imenjakinja, djevojčica Merjem koja želi da bude školska bibliotekarka kada bude velika, prikuplja, katalogizira i iznajmljuje knjige drugoj djeci, učiteljima i nastavnicima u glavnoj školi u opkoljenoj enklavi.
Djevojčica Merjem prikuplja knjige a njena učiteljica joj pomaže. Svakog petka, nakon pauze za molitvu, Merjem predstavi razredu po jednu knjigu ili neki detalj iz knjige i onda djeca pišu inspirisana njenim predstavljanjem. Zamislite samo kakva školska bibliotekarka će Merjem biti, u opkoljenoj enklavi, u školi pod patronatom međunarodne zajednice, nakon što položi sve ispite na učiteljskom fakultetu, iste ispite koje njena imenjakinja u okupacionom zatvore želi, a ne polaže... Zamislite kakva će biti školska bibliotekarka malena Merjem, ali pod uslovom da okupacioni avioni do tada ne poruše školu tvrdeći da se u tunelima pod školom kriju snage narodnog otpora. Pa njena malena biblioteka se nalazi u suterenu, u podzemlju, stopostotna meta granatiranja! Nije li i ona sa svojim blistavim znanjem i snovima za šarenu budućnost u svijetu učenja i knjiga prava prijetnja, čista bit narodnog otpora, čim se usuđuje da nakon višedecenijskog ugnjetavanja i odricanja bilo kakvih egzistencijalnih prava njenome narodu i dalje postoji, druži se, iznajmljuje knjige, poučava, uči, čita i sanja?
Sve to, a i neslućeno više, pročitala je, razumjela i naslutila Merjem koja leži doživotno u okupacionom zatvoru i samo želi da joj kaže, da joj porući, a zna da ne može, neka drži svoju biblioteku dalje od suterena; kada okupacioni radari otkriju aktivnost u suterenu zgrade znaće da je narodni otpor na djelu, granatiraće dječiju biblioteku i odoše njeni snovi u vazduh... Ali, onda se sjeti zarobljena Merjem da i ne može drugačije biti jer malena školska bibliotekarka hoda na štakama, izgubila je oko i nogu u posljednjem napadu na enklavu kada su joj ubili i majku, starijeg brata, mlađu sestru... a drago se dijete i dalje smije, ipak sanja. I ponovo Merjem, u zatvorskoj ćeliji, pade Milostivom Bogu na sedždu, uplakana i radosna, puna nade. Ipak.
(prema kazivanju moje prijateljice iz Palestine)