U školu sam krenula krajem rata. Naša područna škola je u to vrijeme bila puna vojske i nama su ljudi kojima preko ramena visi puška bili sasvim normalan prizor. Nekako smo sastavljali kraj s krajem u obrazovnom smislu iako su te godine bile teške za sve jer smo prve dvije godine ostajali bez ogreva tokom zimskih dana. Jednog je jutra žena koja je radila na održavanju objekta škole dovezla građevinska kolica zvana tačke, puna knjiga sa tvrdim povezom. Bile su to debele enciklopedije teške k'o tuč, ubacivala ih je po dvije u peć Kreka Veso prije početka nastave ne bi li se učionica makar malo umlačila za održavanje prvog časa. Porijeklo tih knjiga mi ni danas dan nije poznato, ali mi je itekako poznata nelagoda koju je u sedmogodišnjim prsima prouzrokovalo pucketanje u Vesi kada su se knjige sastale sa žarom. U našoj školi nije bilo biblioteke ni prije rata i da ih nismo vidjeli na televiziji, većina nas ne bi ni znala kako ustvari izgleda biblioteka iznutra. Biblioteke su u filmovima uvijek bile mjesta puna uredno složenih knjiga koje su u drugom planu, a glavni se likovi slučajno upoznaju sukladno režiserskom stereotipu dok podižu palu knjigu s poda. U pozadini svira melodija koja aludira na ljubav na prvi pogled.
U školsku sam biblioteku nogom kročila tek u petom razredu, odnosno onda kada sam prerasla područnu školu, a do tada smo se za lektire snalazili kako smo znali i umjeli. Tokom tog snalaženja osjetili smo i nesolidarnost naših drugara koji su posjedovali člansku karticu gradske biblioteke za koju Laura Bush reče da je najvrednija stvar od svih stvari koje ima u novčaniku. Knjige smo posuđivali jedni od drugih, iste tražili po komšiluku, a neke mi je slala i mamina kolegica koja je prije rata svojoj djeci te knjige kupovala.
Naša se školska biblioteka nalazila na spratu, uz stepenice pa lijevo i sastojala se od dvije prostorije – jedne uske, duguljaste u kojoj je obitavala bibliotekarka sa ukalupljenim izrazom nervoze na lijepom licu, zavaljena u udobnu, kancelarijsku stolicu i druge, prostrane u kojoj su obitavale knjige poredane po drvenim policama boje tamne čokolade. Između tih polica na sredini bio je sto sa dvije stolice, vjerovatno najnekorišteniji predmet u školi. U tu drugu mi djeca nismo smjeli ni na tren strpati nos. Naše je bilo da dođemo do bibliotekarke, izdeklamujemo dobar dan na koji nije bilo odgovora, naziv knjige i ime autora. Posebno se durila ako podižemo dvije knjige odjednom i uvijek pitala za razlog navedene radnje. Meščini, najsretnija je bila kada ne vratimo knjigu na vrijeme pa moramo od usta odvojiti onu zelenu marčicu – globu za kašnjenje. Nikad nisam razumjela zašto osoba koja radi na najljepšem mjestu na svijetu nikada nema osmijeh na licu. Radnici, s kojima smo putovali autobusom tih godina, opisivali su hronično neraspoloženje u svojim šalama jednim simpatičnom poređenjem – živčan k'o tuzlanski kondukter. Mi djeca smo međusobno to poređenje malo modifikovali pa smo sinonim za neraspoloženje izražavali poređenjem živčana k'o školska bibliotekarka. Kasnije smo saznali da je ta bibliotekarka udata za konduktera i više nismo osjećali ono strahopoštovanje jer smo se jedva suzdržavali da ne prasnemo u grohotan smijeh kada odemo podići ili vratiti knjigu. To je malo amortizovalo nelagodu posjete biblioteci jer djeca sva mjesta na ovom svijetu, ma koliko ona lijepa, uredna i šarena bila, najčešće poistovjećuju sa ljudima koje su tu sreli i osjećajima koje su ti ljudi proizveli u našim osjetljivim dušama. Zbog navedenog, mnogi su doslovno zamrzili biblioteke. Često se dešavalo u osnovnoj školi da su sve knjige za lektiru podignute pa kuku jadi, vrebaj k'o kobac kad će ko vratiti knjigu koja ti je nužno potrebna. Mi smo, inače, mrzili lektire, ustvari mrzili smo sve što moramo raditi po naredbi za ocjenu koja nas može koštati mira u kući, a čitati pogotovo, vjerovatno zato što su se oko nas mnogi odrasli busali u prsa i hvalili kako nisu pročitali za života nijednu knjigu pa im, gle čuda, ništa ne fali. Bilo nam je mučno podvlačiti opise, prepisivati ih u svesku sve dok ruka ne otekne, čitati mehanički bez užitka sa olovkom repetiranom u smjeru bilješki, konstruisati ideju iliti šta je pisac htio da kaže koja se nastavnici bosanskog nikada nije dopadala, izolovati stilske figure i sve ostale peripetije za koje je neko rekao da su nužne i potrebne. Imala sam osjećaj da je čitava ta priča oko lektira takva da nam zgadi čitanje. Mi smo u tim godinama bili ponajviše željni zabave i smijeha, a lista obavezne lektire je bila sve samo ne i zanimljiva. U srednjoj je školi situacija bila znatno složenija, da ne kažem gora – manje raspoloživh, obaveznih knjiga, više učenika i obavezna natuknica – srednja škola nije obavezna. Zbog toga su se mnogi mahom učlanjivali u gradsku biblioteku i postali tek puki konzumenti neizbježnog štiva pisanog na, za nas, prilično nerazumljivim jezikom koje se mora pročitati samo zato što se čitanje istog ocjenjivalo. Grčke tragedije od kojih nam se mozak okretao i Dundo Maroje su nas lišavali svakog vida čitalačkog hedonizma. A nismo imali kad ni uživati u svemu onome što se moglo naći u gradskoj biblioteci upravo zbog obaveza. No, vratimo se mi vremenu prije srednje škole odnosno vremenu kada sam nepovratno zavoljela pisanu riječ, toliko nepovratno da tu ljubav ni sistem ni svi ljudi koji su dio sistema nisu uspjeli čak ni okrnjiti. Tih je godina nama djeci štošta bilo ograničeno, pogotovo djeci sa sela, pa sam ozbiljno zaglibila u svijet knjiga upravo zato što sam nanjušila tragove slobode između korica. Knjige nisu bile kao televizijske emisije čije je gledanje ovisilo o raspoloženju, volji ili pak odsustvu odraslih i čitanje sam uvijek mogla prilagoditi sebi i svojim obavezama. Bila mi je potrebna samo knjiga i adekvatan izvor svjetlosti. Pošto nam bibliotekarka, kao što pomenuh na početku, iz bog zna kojih razloga nije dala da ulazimo u svijetlu, prostranu prostoriju na čijim su se policama baškarile knjige i vidimo šta sve tamo ima, mimo lektira sam svakog petka podizala nešto od Branka Ćopića kojeg sam zavoljela kroz jednu priču iz čitanke. Nervirale su je te moje riječi nešto od, prekolutila bi očima i donosila prvu knjigu za koju bi ustanovila da je ranije nisam bila podigla. Ljeti mi je dotok knjiga bio opstruiran raspustom, ali sam zato imala neograničen pristup svemu onome što priroda podmajevičkog sela nudi, a i drugari iz komšiluka su bili slobodni za igru sve do mraka. Na televiziji sam jednog raspusnog dana čula za Dnevnik Anne Frank. Odmah sam na početku šestog razreda otišla do biblioteke i pitala za tu knjigu. „Aferim, Majevičko, dodijalo ti bivat' pod Grmečom, a, pa 'oćeš malo preko grane?!“ – dobacila je bibliotekarka sarkastično, gaseći nevoljko cigaretu kojoj je žiga već malo ufatila filtera. Polako je ustala i otišla da nađe knjigu. Ubacila sam glavu i grudni koš u zabranjenu prostoriju koja se nalazila odmah desno pazeći da ne vidi kako širom otvorenih očiju pogledom mazim knjige. Taj su dan najavili i premijeru filma „Tarzan“ za djecu, a moji mi roditelji, novčanika oslabljenih septembarskim troškovima koje izazove početak školske godine, nisu mogli priuštiti ulaznicu koja je koštala kao godišnja članarina za školsku biblioteku - dvije konvertibilne marke. Film se prikazivao u našoj sali za fizičko, u pola nastave, pa sam bila prinuđena biti tu negdje oko škole, ukrajčena k'o siroče, jer smo nakon filma imali dva časa. Onda mi je iz gočine neimaštine nikla jedna ideja – da se uvučem u onu prostoriju sa knjigama pa puklo kud puklo. Polako sam prišla otvorenim vratima, a bibliotekarka se ljuljala na preudobnoj stolici na kojoj joj i danas dan pomalo zavidim, gledala u zid suprotan vratima i razgovarala na telefon. Uvukla sam se k'o miš staorac i stala između dvije police znajući da će i ona otići da gleda film. Onda je bibliotekarka rekla nekome s onu stranu žice da ide Tarzanu, odvojila se od stolice, zaključala vrata i odnijela se do sale. Imala sam dva sata i petnaest minuta da se osjećam kao svoj na svom, a istini na volju, zar se tako ne bi trebao svaki čovjek osjećati makar dva sata dnevno? Srce mi je bilo ogromno kao Nacionalna biblioteka u Parizu koja je dom milionima knjiga i to je isto srce lupalo u grudima na pomisao šta ako me ufate ovdje, sto ti gromova, kako materi i ćaći na oči. Prvo sam kao i sva djeca, sudila knjigama po koricama, skidala one najšarenije, otvarala ih i čitala odlomke. Ispostavilo se da sam većinu njih prerasla. Onda sam priliku pružila mome oku najdosadnijim koricama oker žute boje, zagrebala ispod površine jednostavnosti i iščačkala sjajne priče. Većina je knjiga u školskoj biblioteci bila nova novcata, nenaviknuta na ruke kao zanemareno dijete, bez podvučenih dijelova i bez imena onih koji su ih u proteklom periodu čitali. Tužna je njihova sudba bila jer knjige u biblioteci trebaju samo s vremena na vrijeme odmarati na policama. Inače, moraju cirkulisati, od doma do doma, iz ruke u ruku. Namjerno sam preskakala sve knjige ofucane vanjštine i pohabanih ivica jer sam znala da ću ih u naredne tri godine svakako pročitati zato što im je izgled govorio da su to lektire. Iskinula sam dvolisnicu, upisivala naslove koje ću podići i po prvi put istinski uživala u školi na koju sam bila osuđena nakon teških, ali divnih godina provedenih u područnoj školi. Bila su to najljepša dva sata tokom mog školovanja koje je trajalo čitavih sedamnaest godina i stvarno ko bi rekao da nam situacije poput nedostatka novca za ulaznicu mogu donijeti ovako bogato iskustvo puno neke blažene miline?! Bibliotekarka je nakon filma grubo otključala kožom tapacirana vrata i zapalila cigaretu. Spisak sam stavila u torbu i osjetila kako mi srce nezdravo lupa. Izvukla sam se nečujno k'o mastan kajiš baš kao što sam i ušla jer sam veoma dobro znala kako zacvili ona stolica kada se bibliotekarka namjesti tako da joj nijedna vrata ne budu u vidnom polju. I sve bi bilo dobro da nisam zaboravila na nekorištenom bibliotekarskom stolu onu svesku iz koje sam iskinula dvolisnicu. Spornu mi je teku bibliotekarka donijela na čas, ali na čudno čudo nije bilo nikakve zbrke jer sam zbog navedenog samo porasla u očima svoje razredne koja je u školi bila bog i batina. Moji drugari iz razreda su u novčanike nakon filma stavljali ulaznice kao uspomene, a na ulaznicama je pisala rečenica iz filma Tarzan „vjeruj svom srcu i pusti sudbini da odluči“. Nikad nisam odgledala Tarzana, a srcu sam vjerovala čak i onda kada nisam imala dvije marke u džepu, srcu sam vjerovala i onda kada sam imala novca da kupim sve željene knjige, a srce me i u prvoj i u drugoj situaciji neumoljivo vodalo po bibliotekama i hvala mu na tome. Taj je put i ispisao moju sudbinu jer sam u bibliotekama suprotno scenariju sladunjavih filmova umjesto srodne duše pronašla sebe i otkrila talenat za pisanje. No, nije li smisao života upravo to – pronaći sebe? Jer, srodnu dušu možeš pronaći i u autobusu, vozu ili tramvaju, još ako je kondukter, ih!
Pismena sam već tridesetak godina i u tom sam periodu pročitala knjiga i knjiga, pregurala i predeverala svašta, grijala tijelo debelim enciklopedijama krajem rata, grijala istim materijalom dušu nakon rata, a i dalje mi jedna stvar nije jasna – zašto nas, pobogu, svi, od kreatora spiskova obaveznih lektira, nastavnika i profesora maternjeg jezika i književnosti, bibliotekara koji su tu struku odabrali slobodnom voljom, odvraćaju od biblioteka i čitanja iako im je posao da rade upravo suprotne aktivnosti? Zašto? Zar je toliko teško makar malo odškrinuti vrata biblioteke radoznalim okicama?