“Krajičkom oka je gledam, posmatram njenu pritajnu sreću, radost zbog nove knjige. Okreće ju, otvara prvu stranicu, miriše papir. Drži je u rukama kao neku dragocjenost koju ne smije ispustiti tek tako iz ruke. Redovno joj donosim iz naše gradske biblioteke knjige primjerene njenom uzrastu. Prvi je razred tek završila. Jučer su dobili knjižice, a već danas je tražila da joj idem donijeti prvu lektiru sa spiska koji im je učiteljica dala da pročitaju preko raspusta. I pročitala bi je za jedan dan.”
Ovo je utisak mame od “prijeratnog djeteta” kojem je knjiga bila jedini izlaz u svijet drugog i drugačijeg. Njihova čula su bila nezasićena, željna novih saznanja, avantura, novih izraza, riječi. Gradili su svjetove od tih novih saznanja i kao idiograme slagali u svojim malim glavicama. TV program za djecu zauzimao je čitavih 15 minuta u 24 sata. Telefon je služio za uspostavljanje govorne komunikacije sa sagovornikom sa kojim u bliskoj budućnosti ne mozemo ostvariti bliži kontakt.
Knjiga je bila primarni izvor informacija. Informacija dobivena iščitavanjem knjiga je bila veoma dragocjena. Odlazak do biblioteke, razgovor sa bibliotekarom, pronalazak željenih knjiga, iščitavanje tih knjiga, a ponekad je trebalo i ostati u biblioteci i čitati satima jer se tražena knjiga ne smije iznositi iz biblioteke. Zbog čega sve to? Zbog traženja znanja, pisanja seminarskog, maturskog, istraživanja. Samo na taj način se moglo doći do informacije. Biblioteke i bibliotekar su bili veoma bitni u životima učenika, studenata…
Današnja modernizacija I digitalizacija je uveliko smanjila vrijednost ove ustanove kada se radi o njenoj primarnoj funkciji. Djeca koja su odrasla uz 24-satne dječije kanale na kojima imaju animiranih crtanih filmova različitog sadržaja, djeca koja sa 2 godine znaju na you tubu pronaći njima zanimljiv sadržaj I zadovoljiti potrebe znatiželje, takva djeca ne žele knjigu. Sve je dostupno I na veoma lahak način možemo doći do informacije. Zašto listati “Klaića” da bi pronašli značenje neke riječi kad istu možemo dobiti jednim klikom na pametnom telefonu ili kompjuteru? Zašto čitati lektiru kad istu imamo prepričanu i analiziranu na stranicama interneta namijenjenih samo za učenike osnovnih I srednjih škola i njihove redovne lektire?
Pitam ih: ”Zašto ne volite čitati? Čitanjem razvijate mozak baš kao što se razvijaju mišići vježbajući, bogatite riječnik pa nećete zamuckivati kad budete razgovarali ili pak odgovarali neki predmet.”
Odgovaraju: ”To je dosadno, dugo traje, ne treba nam u životu, imamo na netu, teško je jer ima puno stranica, ima film od te lektire.”
Dolazi nam generacija koja smatra da im knjiga ne treba, da nema svrhu i da je gubljenje vremena jer na lakši način mogu doći do traženog. Njihova čula su prezasićena i biraju lakši put do konkretne informacije. Višak im ne treba.
Da li je lakše i bolje?
Da bi olakšali pristup informacijama i približili dostupnost istih korisniku te učinili na taj način i zanimljivim mnoge biblioteke su uvele digitalizaciju svoje građe. Znači, imamo biblioteku sa svim njenim fondom dostupnu na kompjuteru. Umjesto listanja knjiga ukucamo pojam i izbaci nam naziv knjige, broj stranica na kojima piše o onome što nas zanima.
Bibliotekar je druga priča: Ulazim u gradsku biblioteku i prvo što me dočeka je dim cigarete, radni sto sa mnoštvom knjiga koje nisu danima vraćene na svoje mjesto, nekoliko polica za knjige, zastarjeli plakati o "novitetima”. Negdje iza tih polica izranja natmuren lik bibliotekara, tromim koracima dolazi do radnog stola i češkajući se po stomaku promrmlja:” Izvolite!”
Školska biblioteka je priča za sebe. Odvedeš djecu na čas biblioteke i ona stoje mumificirana dok im pojašnjavaš osnove, a ako bi neko od njih slučajno čudno pogledalo ili nešto dotaklo, dobilo bi ukor. To doprinosi strahu I stvara averziju prema biblioteci, knjizi, bibliotekaru. S druge strane često se nastavnici susreću sa nedostatkom redovne lektire pa se uzmu neadekvatne zamjene i kao takve nisu zanimljive tom uzrastu i postepeno opet udaljavaju učenika od njegove primarne zadaće – da uči.
Sa ove tačke gledišta, posmatrajući današnje generacije djece, biblioteke su u sve većoj opasnosti da postanu depoi knjiga koje će pojedinci čitati. Sve dok imaju za uzore roditelje, predsjednike država, igrače, prijatelje koji radije “tvitaju”, objavljuju kratke statuse, rade nešto što će im na brzinu donijeti slavu, zbog čega će biti pohvaljeni, dobiti “lajk” i djeca će ih oponašati.
“Malom sam uzela drugi telefon, sa starim nije mogao instalirati novu igricu. Raspust je, neka malo se opusti. A i meni je škola dosadila. Da i ja malo odmorim.” Govori mama dječaka prvačića “poslijeratnog perioda”.
Prioritete mi određujemo.