Odavno je poznato da lijepo možemo razmatrati u kontekstu ružnog i da estetika kao nauka obuhvata i jedno i drugo. Put biblioteke/knjižnice, čije reportažno oko predočavam prisnijim uvidom, počeo je ne tako davno.
Ušavši u svijet knjige, one iste čežnje koju je darovao i Andrić, teško sam ikada mogla pomisliti da ta vrata i zatvorim. Pojedine pragove prelazimo samo jednom.
Knjižnica KŠC „Bl. Ivan Merz” ulila je svoje temelje od samog početka odgojno-obrazovnog rada a njen knjiški i prostorni fond sačekao je naš susret. I neki susreti doživljivi su samo jednom.
Raskošan knjižni fond i tačan hronotop umjetničkog činjenice su od kojih počinje riječ. U kratkom periodu neophodan temelj izrastao je u raskošnog čimbenika stvaralačke misli. U doba kada je utihnulo i školsko zvono a glasno ćutao samo strah, stvaralačka misao bila je jedino materijalno dobro kojim je prkosno nadahnuće moglo da živi.
Knjižnica naše odgojno-obrazovne ustanove doživjela je prostornu i stručnu reorganizaciju bez materijalnih ulaganja i postala aktivan učesnik nastavne aktivnosti. Njen ugođaj postao je blagovremeno dostupan kao ambijent stvaralačke suradnje. Posljednje dvije godine prisutan je registar serijskih i monografskih publikacija a čin digitalnog okruženja uveo je knjižnicu u svakodnevni komunikacijski kod. Digitalno ozračje knjižnice čini nekoliko tematskih kanala: „Tjedna književna misao”, „Sajam udžbenika”, „Takmičenje u recitovanju”, „Klub čitalaca”, „Na današnji dan”. Tematskom odrednicom „Tjedna književna misao”, čiju nit kroje učenici i knjižničar i čije porijeklo leži u misli pedagoga Škole, svakodnevno održavamo svjesnom našu reakciju na radost.
Riječ dobrodošlice novim generacijama ostvaruje se Sajmom udžbenika čime se povezuju potrebe prethodnih i narednih generacija koje međusobno razmjenjuju knjige. Sav udžbenički resurs knjižnice takođe je aktivan i zadužen kao bi svrsishodnost dokazala svoje postojanje.
Pod okriljem rada knjižnice cvjetaju literarni i recitatorski uspjesi te nas je zbog toga dočekalo učešće na republičkom takmičenju u recitovanju, nagrade i pohvale literarne naravi.
Klub čitalaca otvorio je svoja prva vrata otajstva. Ne mareći za brojnost, hrabro je odlučio da oživi sebe iz ideje. Misao vodilja Kluba čitalaca jeste da o književnim djelima govorimo intertekstualno. Individualno doživljen motiv objašnjavamo istoznačnim književnim motivima drugih književnih djela izgrađujući hronotop emocionalne inteligencije i učenosti kao topos naše svijesti.
Reorganizacijom knjiških naslova izdvojen je pozajmni odjel za roditelje naših učenika te dio korpusa za međuknjižničnu razmjenu. Prateći svaku aktivnost nastavnog života knjižnica je ugostila direktoricu i ravnatelja i njihovu pozdravnu riječ tokom Dana otvorenih vrata a pod mišlju Novinarske sekcije.
Svoj potpun resurs knjižnica rado raskrili ka učenicima, roditeljima i djelatnicima našeg odgojno-obrazovnog doma.
Knjižni fond svoje prauzroke krije u namjeri dobročinitelja koji svoje lične biblioteke/knjižnice ustupaju pokoljenima na korist. Iste naravi su i stariji učenici koji svojim postojanjem pomažu da se nastavni tok odvija neometano i potpuno. Zato često osjetimo kako izrođena dobra misao rađa etičku svijest. Od nje dalje pokuca usud. I zato knjižnica nije samo prostor.
Prethodno planirane lektire raspoređuju se prema brojnosti odjela kako bi knjižnica živjela svoju potpunost a o potrebi novih naslova učenici knjižničaru pišu individualno.
Jedan prostor prepleten nadahnućem postao je dostojna podrška Dramske sekcije Tima za NiT (nadarene i talentirane) koji odvažno korača ka svijetu iz koga je učešćem na Svjetskom tjednu obrazovanja stiglo priznanje.
Svjetski dan pozorišta i Svjetski dan poezije također su pojedine crtice globalnog plana rada knjižnice koja ih svojim ambijentom rado ugosti.
„I ja sam ovako zamišljala svoju biblioteku”, juče mi saopšti Milica, spontano i odjednom.
„Moram reći svojoj sestri kako knjižnica sada izgleda”, dodala je Helena. A jedna generacija drugih razreda iskreno zaviri u naš obiteljski kutak podsvjesno osjećajući da je on nepatvoreno obiteljski.
Nije tajna da umjetnost ne poima granice i nije tajna da tih granica najčešće nema. Ponekad je tek potreban prostor u kome će vrijeme zabilježiti takav trag.
Vremenom mi je postalo očitije zašto su večeri „uvijek pune tako sjajnih misli u kojima se ćutalo direktno nešto nadzemaljsko” (Bl. Ivan Merz, „Dnevnik”) i zašto čovjek u riječi može pronaći bit Ljubavi.
Iznjedrivši sve nas i rodivši nas boljim knjižnica je zasijala novom mišlju – „Svjetogled, škola lijepe riječi”. Čudno kako baš zatvoren prostor otvara put ka svim prostorima. Zasigurno nas u novom mislenom pohodu knjižnice očekuje odgovor. Zasigurno je svjetogled tišina koju nadzemaljski ćutimo.