Stan učitelja i učionica „pod jednim krovom“. U učionici nismo bili podijeljeni po nacionalnoj pripadnosti, nego prvi i treći razred u jednoj smjeni, drugi i četvrti u drugoj. Bila je to moja područna Osnovna škola u Selima. Takvih, područnih škola, bilo je i u susjednoj Trešnjevici, pa nešto dalje u Gapićima, Tuhobiću, Trnovici, Mjedeniku i Pločniku , i na kraju centralna osmogodišnja osnovna škola u Ulogu. Kažu, 1969/70 školske godine bilo je 770 nas đaka osnovaca. Nije malo.
Škola u Ulogu osnovana je davne 1898. godine. Prvi njen učitelj bio je Jovo Vožnja. Pomislim, koliko je samo od tada prodefilovalo nas budućih majstora, tehničara, inženjera, profesora, doktora, pa i književnika (Š. Pandžo, Đ. Sladoje...)
Imali smo mi u Selima i školsku biblioteku, jesmo, jesmo – i to u jednoj od polica u stanu učitelja Ahmeta. Ukupno nekih tridesetak knjiga različiti izdavača, formata, korica, starih pogužvanih i nešto novijih, onako zbrda-zdola. Na svakoj utisnut okrugli pečat OSNOVNA ŠKOLA ULOG. Među njima posebno su se isticale, a i najviše je bilo njih, iz Biblioteke Lastavica. Bile su to knjige tvrdih kartonskih korica, pa kad je staviš u suknenu kićanku torbu ne pogužva se i ne prave se uši, kao da je pravljena za nas seoske đake pješake. Uokvirene su različitim bojama, a unutar okvira razne ilustracije. U gornjem dijelu grafički stilizirana ptica lastavica, koja samo što se ne otrgne kao iz sopstvenog gnijezda i poleti pod kućnu strehu ili negdje na jug. Sjećam se nekih naslova: Ne okreći se sine, pa Orlovi rano lete, Patuljak vam priča, Pinokio, Mali Muk, Izviđači Vidrinog jezera...
I druge područne škole imale su svoje male biblioteke, ali oni veći ljubitelji knjige morali su ići do osmogodišnje škole u Ulog. Tako se mali čitalac Velimir zaputio čak iz Oblja da podigne dvije knjige, koje nije našao u svojoj školi, a nastavnik i bibliotekar Petar prekršio je pravila i izdao mu jednu više.
Nakon četvrtog razreda većini nas put do škole u Ulogu bio je nešto duži, nekima i dva-tri sata hoda. Zato nam je školska biblioteka bila znatno bogatija, imali smo širi izbor knjiga. Upoređujući sa današnjim šlolskim bibliotekama bio je to ipak skroman knjižni fond, ali smo čitali više. Zašto? Pa nismo imali mobitele! Knjigu koju smo najviše čitali i koja nam je bila tako draga i bliska, sa čijim smo se junacima prosto poistovjećivali, neke smo čak i poznavali, bila je Samo još kosovi zvižduću, našeg Šukrije. On nas je jednom prilikom posjetio u školi, pričao nam o svome djetinjstvu, recitovao nam pjesme Dana i slana, Mali deklamator... Kasnije smo ga viđali i na seoskom teferiču u Jezeru. Volio je svoj zavičaj i želio je da se ponovo sretne sa svojim drugarima iz djetinjstva, Alijom, Hasanom, Duletom, Selimom...
Već osamdesetih godina ova školska biblioteka biva obogaćena i pjesmama Đorđa Sladoje. I njemu je, kao i Šukriji, rodni Ulog ostao u srcu. Otrgnut od zavičaja koji se „blati po lirskim plićacima“ i koga „ne zadaju više ni đacima“, sa puno nostalgije i ljubavi traži kompromis – „zato je najbolje da ti kreneš za mnom“.
Sa naglom migracijom stanovništva i broj učenika se znatno smanjivao, počeše se osipati kao zrnevlje sa prezrelog klasja žita. Područne osnovne škole po Borču, jedna po jedna, se zatvaraju. Sva naša nastavna sredstva i pomagala: table, spužve, računaljke, globus, sa zidova karte Jugoslavije i slike druga Tita, kao i naše male biblioteke prenesoše u centralnu Osnovnu školu Ulog. Kako reče pjesnik „nije se imao rašta ni konj tovariti“.
Slična sudbinu zadesi i Osnovnu školu Ulog. Na kraju, od polja žita u toku rata ostadoše još svega dva zrna, dva osnovca, brat i sestra, Branko i Branka. Posljednji učitelj Šćepan Avram na školska vrata, na školsku biblioteku, stavi katanac. Nekad 770 đaka, danas ni jedan. Lastavice odletješe, „samo još kosovi zvižduću“.
Na Auto pijaci na Stupu, kako je neko nazva „Sagni se i uzmi“, izložena nova i polovna roba, džidže i midže, samo ne vidjeh auta i volovski jaram, vidjeh iglu, ali ne i lokomotivu.Na po trotoaru prostrtoj ceradi izložene polovne knjige. Pogled mi zastade na knjizi iz Biblioteke Lastavica, Samo još kosovi zvižduću Šukrija Pandžo. Na naslovnici moji ti Ačkar i Zlojo bježe od međeda, brži od lastavice. Otvorim korice knjige i vidim okrugli pečat OSNOVNA ŠKOLA ULOG. Obuze me čudan osjećaj i kao da mi ruke malo zadrhtaše, pa mi „nešto steže vilice i dira oči“, kao Šukrijinom Planinčetu Murti. Prisjetih se likova iz knjige, i Aziza, i Bojana, i Timke... Tako zbunjen zatvorim knjigu, kao da htjedoh da mi iz nje ni jedan junak ne pobjegne, pomilujem je i čvrsto stisnem, da mi je ko ne uzme. Pomislih, možda sam nekada davno baš ovu knjigu držao u rukama, pronio je u torbi kroz selo i čitao negdje dok sam janjce čuvao. Pitam: - Pošto je knjiga? – Marka!
Da je tražio i puno više ne bih se cenkao. Ne bih, tako mi Lastavice.