Ne tom stranom, sad sam očistila!“ – jutarnji zamah patnje naše školske čistačice i najvrjednije žene na svijetu - tete Nade, a ja sam opet tužno ptiče slomljenih krila.
Jednostavno, ta osnovna škola uopšte nije bila moj geto, nisam nikad sjeo i ustao bez suznih očiju, a najviše zbog kojekakvih nepravdi što me zadesiše često i prečesto.
Za mene je uvijek postojala samo jedna utopija, samo jedno mjesto gdje bih se mogao sakriti, kao vrabac iza vodopada, kao sirena u zavijeni vir: školska biblioteka. Iako je put do nje bio takoreći krvav, jer sam je posjećivao samo nakon časova – baš u vrijeme kad bi teta Nada već sve bila počistila. No, uspijevao sam i uvijek sam se rado vraćao tom krvavom bojnom polju gdje svi neprijatelji vrijede patnje, gdje ratovanje zapravo ima smisla. Barem malo, ima. Uvijek se trebalo vinuti ka gore, niz one kvrgave basamake, proći kroz hodnik gdje blinka godinama pokvareno svjetlo, a koje dodatno pridaje značaj atmosferi, jer život je lijep kad postoji neko svjetlo koje blinka i čini da stvari nisu uvijek tako jednostavne, pogotovo ne ako se tako čine na prvu.
***
Dođem ja i sjednem, uvijek tako. Bibliotekar ili čita – ili sređuje prašinu na starim povijesnim knjigama koje niko ne podiže, jer kažu da nas je vrijeme odavno pogazilo i da nemamo potrebe biti u davninama. Ne znam šta da mislim o tome. Znam samo da kad god bih ušao u biblioteku da bih osjetio blage trnce i jako udaranje srca, jer sam se tamo osjećao kao u najljepšem separeu raja, kao u najljepšoj bajci koja ima početak, a nema kraj. Znam da su prolazile i zime i proljeća, znam da se ratovalo i znam da se ljubilo i grlilo bratski, sjećam se da se dvoje voljelo, pa su bile svadbe, torte i kolači.
Jedanput je otac raznio cijelu kafanu bombom jer je volio svoju kćerku više od sebe i više od svih ljudi unutra. Jednom je Nura požurila kući jer voli svoju ružu. Čudesne su te knjige, jer s njima vrijeme prolazi jako lijepo i bajkovistično kvalitetno. Mislim da sam ja bio jedina osoba kojoj se tada svidjela lektira puna starih riječi, dok su svi ostali plakali i čitali, suzama kvasili papire. Danas baš i ne volim takve stvari, jer je moderan svijet. Ima magije i u starinama, ali danas je danas. Sutra neka bude sutra. Svako neka ima svoje mjesto.
Zamislite da sami možemo birati lektire koje želimo. Znam za tečinog sina da sada pohađa sedmi razred osnovne škole i da mu baš ne idu ni Sumnjivo lice, ni Pripovijetke Ive Andrića. „Ma neću ja ovo da čitam. Al' moram. Učiteljica je rekla da neće dobiti paketić za Božić onaj ko ne pročita knjigu do kraja.“ – stalno viče sedmaš. Zar da čitamo ono što ne volimo?
Mislim da niko na svijetu ne bi trebao imati ovlaštenja da nekom naredi ili zabrani čitanje određenih knjiga. Niti jedna osoba na svijetu nema potpuno identičan ukus za knjige: neko se stalno pronalazi u pradavninama, neko, pak, voli kukurikanje horoza, a nekom su dugi baloneri i mantili sa tamnim naočalama i šeširom dio posebnog i zasebnog života.
Komšija Damir ima sina kojem je biblioteka, citiram: „dosadni život i gluparije zbog kojih se ne može igrati“. Kaže da on od biblioteke bježi kao đavo od džamije ili crkve, tokom ezana ili zvuka zvona. Toliko je nesretnih zbog te biblioteke i ovo je jedina nesreća koja nema razloga da bude nesreća, samo je pogrešno sprovedena misao u stvarnost.
***
Prepričava tečin sin kako je usnio san, valjda što je previše pred spavanje razmišljao o biblioteci i kako je 'nazor' morao čitati knjige samo da bi mu Djed Mraz sišao niz dimnjak za koji mjesec, gdje je u nekoj čarobnoj biblioteci.
„Na ulazu nema krda pospanih učenika ili plačljivaca, već se svi raduju i svi su prisni, kao pod magičnim velom oblaka i sa dosta dušikovog oksida (gasa smijavca). Znam da mi je odmah na ulazu (pa čak iako je to san) zapalo za oko baš sve: lopov koji je uhvaćen u kavezu ptice, čokoladni vodopad i ljudi kako se kupaju u istom čitajući slatke knjige, dinosaurusa i djecu kako jašu na pterosauru i zuje naokolo kao ogromne muhe, detektiva kako u epruveti razgleda kapljice ružičaste krvi.“
***
Možda tečin sin ima bujnu maštu, ali znate da u svakom snu ima dosta povezanih detalja sa javom. Zamislimo svijet u kojem svi uživaju posjećivati biblioteke. Kako bi tek skočio ukupan kvocent inteligencije, kako bi se tek ljudi osjećali moćno! Možda bi i tečin sin, kao i Damirov otplovili kojim čarobnim morem bibiloteke, ako bi im se dopustilo da biraju šta žele čitati. Život je ponekad uzburkano more, a dobra knjiga je kao čarobni mjesec koji pjeva uspavanku vodi. Možda bismo svi bili k'o blistavi brilijant vještom rukom izbrušen kada bismo imali čarobni štapić.