Budim se, otvaram oči, osjećam umor koji živi u svakom damaru mog tijela, gledam svjetlo dana koje me budi uspješnije nego ijedan budilnik u mom životu. Prohladni je martovski dan godine 2077 u mom rodnom Sarajevu, u kvartu u kojem sam proveo većinu svog života. Probudivši se, zatičem se na staroj drvenoj klupi, na kojoj sam uvijek vješto uspijevao pronaći sklonište od buke i onih problema koji život čine-životom. Ta klupa, nedovoljno moćna da se pomjeri, već decenijama ne skida pogled sa moje osnovne škole, a i ja na njoj, katkad postanem to isto dijete koje je prvi dan prešlo taj sudbonosni prag.
Ustajem sa klupe, osjetim duh te škole koji me zove sebi i tjera moju znatiželju da još jedanput kroči kroz vrata koja su obilježila moje djetinjstvo. Nejakim rukama otvaram ta već odavno poznata vrata. Iza njih vidim svijet koji djeluje netaknuto, kao da je vrijeme unutra ostalo zaleđeno još od onog dana kada je moj “put od škole do kuće” počeo ići nekom drugom i manje znanom rutom. Penjući se uz dugačke stepenice oči mi se spuštaju na akvarijum s ribicama pozicioniran u samom središtu velikog hola. Čini se nevjerovatnim da čak i ribice djeluje identično kakve ih pamtim, kao da su one iste koje su me i ispratile prije toliko godina, a od tada se do danas u tom akvarijumu moralo desiti barem nekoliko smjena generacija.
Popevši se na zadnji sprat, samouvjereno koračam i stižem do svog konačnog cilja, velikih crnih vrata, vrata iza kojih još živi većina mojih najljepših uspomena, gdje sa njima stanuje još oko 7000 ukoričenih duša.
Vrata su to sobe koju smo zvali biblioteka, ali za mene je ta soba bila jednaka hramu. Teško mi je u glavi prebrojati osmijehe koje sam kao dijete sebi crtao na licu tražeći nove uzbudljive knjige po trošnim policama. Srce mi zadrhti kad se sjetim svih soneta i poema koje sam pročitao u knjigama uzete upravo iz te biblioteke. Koliko li su samo te sonete pomogle uspješnosti ovog pjesnika u ljubavnim pohodima na svoje muze? Sjećam se koliko sam često osmijeh bibliotekarke izjednačavao u mislima sa onim moje majke, koji bi u mene uvijek ulijevao sigurnost i nadu, nešto kao ono svjetlo na kraju tunela, koje vrlo često čak i nije tu, no daje vjeru da mrak ipak ne traje zauvijek. Sa iznimnom sigurnošću samom sebi mogu priznati da je ta soba ,okupana suncem i mirisom starih knjiga, bilo jedno od mjesta gdje sam u životu bio i najsretniji. Bujica emocija i pozitivnih sjećanja koja me obuzimaju u meni pale vatru nadanja i snage da ta teška vrata otvorim kao da su načinjena od papira. Guram ih ispred sebe, tako smjelo i hrabro, veselo širim ruke i iščekujem svjetlost i toplinu te sobe kao što već dugo odsutan mornar iščekuje zagrljaj svoje drage, a dočekali su me samo studen i tama.
Ustajali zagušljivi zrak pomiješan sa osjećajem hladnoće martovskog svježeg jutra, moj hram sreće i uspomena je napušten. U mračnoj sobi jedino svjetlo ulazi kroz navučeni potrgani teški poravan, kao da još samo ta jedna zraka svjetlosti jedina nije zaboravila na ovu sobu. Svjedoka o propasti ove prostorije je mnogo, jedan od njih je kalendar na zidu, koji se nije pomjerio već 20 godina. Gusta nepomična svilenkasta paučina je zavladala prostorom kojim je nekad carovala uvijek poletna bibliotekarka. Ono što oboje dijele je činjenica da se i paučina danas spojila sa bibliotekom, baš kao što je vezana bila sa svojom nekadašnjom kraljicom. Pogled mi opet bježi, protiv moje volje, na police nekoć pune knjiga, danas su one poluprazne. Kao što suho jesenje lišće prekriva prvim mrazom ranjeno tlo, tako i knjige koje pamtim iz djetinjstva sada leže po plavom tepihu, baš kao i to vremenom ubijeno lišće. Nešto duboko u meni me tjera da podignem cipelu sa tla i pogledam šta se to nalazi ispod nje, a nalazi se tek knjiga koja je moj život skrenula u pravcu sanjarenja na javi i poezije.
U sebi pomislih, kako ironičan prizor, “Orlovi rano lete” pod nogom jednog umornog starca, a ja pod njenim uticajem svog cijeloga života. Još se dobro sjećam dana kada sam tu knjigu podigao iz biblioteke, nije mali dječak ni sanjao da će to biti knjiga koja će mu postaviti temelje životne filozofije. Način na koji se Branko Ćopić borio protiv, u životu sveprisutnih, zla i mržnje, su bili upravo i moj motiv za uspravni hod kroz oluje sudbine. Simptomatično je da je i moj život bio pun tegoba i pritisaka koje samo srce umjetnika može izdržati i pobijediti, baš kao što je nebrojeno mnogo puta pobjeđivao i Ćopić, a sva ta snaga je potekla iz tek jedne knjige, uzete upravo iz školske biblioteke. Podatak da sam knjigu uzeo baš na prijedlog bibliotekarke svjedoči činjenici da je biblioteka zaslužna za moj životni put, skoro koliko i sama knjiga. Ti orlovi koji prerano polete su me naučili da su najveći ljudi obično oni “najmanji” a da je najveće dobro vrlo često moguće naći u sretnom vremenu nostalgije i djetinjstva, vremenu koje je ostalo zaleđeno u mojoj školskoj biblioteci.
Stojeći ovdje, u ovom porušenom hramu mudrosti i znanja, koji danas više podsjeća na malo veću ostavu za metle nego na ono što sam ja zvao bibliotekom, šta mi drugo preostaje nego vraćati se u mislima u lijepo i bezbrižno djetinjstvo, poput onog o kojem je tako često pisao i sam Ćopić.
Držeći tu knjigu u ruci koja se trese od bola, pitam se, zar je baš tako moralo biti? Zar je pisana riječ morala biti poražena otipkanom, zar su mikrofoni morali utišati zvuk dječje graje po školskim hodnicima? Naposljetku, zar je i sama biblioteka morala biti žrtva mnogobrojnih društvenih i elektronskih revolucija? Možda moje ograničeno srce pjesnika ne može shvatiti zašto je ova soba morala postati grobnica knjiga koje su odgajale đake podjednako kao i uposlenici škole. Spuštam knjigu na suhu paučinom obgrljenu drvenu policu, izlazim zatvarajući za sobom velika teška crna vrata koja vode u malu sobu moje duše.
Ponestaje mi zraka, jurim ka izlazu niz one iste stepenice uz koje sam se maločas tako lako popeo, ipak sada te stepenice više nisu tako čvrste. Osjećam kao da će se urušiti pod mojim lakim koracima kao i cijela škola oko mene. Čak ni ribice više ne izgledaju kao one iz mog djetinjstva, sada djeluju mnogo tužnije, kao da su napojene nekom čudnom tinkturom mržnje i gorčine. Potresen i zbunjen jedva uspijevam naći izlazna vrata i sjesti na klupu na kojoj sam se zatekao i na samom početku ove drame koja se odigrava na okrutnoj sceni zbilje naših života.
Pitam se, kakav je to svijet koji ostaje iza mene, svijet u kojem se ne čuju okretaji suhih stranica knjiga koje se pamte cijelog života i o kojima se razmišlja dugo u noć? Ko će poslije mojih izumirućih generacija pjesnički bijelih sova analizirati sitno napisane opaske u knjigama iz biblioteke, napisanih rukom ko zna koga prije nas? Tonući u taj ambis bola i razočarenja, uzrokovanog priznanjem poraza vrijednosti koje su me izrodile, osjećam da mi se približava hladni sjeverac koji puše uz antičku rijeku Stiks.
Jedan glas razbija mrak, kao nespretno prevrnutu kristalnu čašu, glas nježnog djevojačkog uzdaha i osmijeha koji rađa svjetlo u mraku mojih misli. Pogledavši lijevo od sebe, u pravcu odakle su posvećeni zvuci i stigli, nekoliko metara od mene na klupi se nalazi mladi zaljubljeni par koji jedno drugom čita baš poeziju Alekse Šantića.
“Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!”
Izgovorio je tako nježno muški glas svojoj dragoj i naveo me da pomislim, da svjetlo možda ipak još postoji. Vrijeme je ovo kada se na svjetskog berzi vrijednosti, prave iskrene riječi utkane u pitke stihove već odavno nalaze među dionicama koje rapidno opadaju, tu negdje sa njima su još i drugarstvo i poštenje. Uzimajući to stanje u obzir, vidjeti i čuti ljubav koja između dvoje ljudi prkosno živi naglas, predstavlja skoro pa prirodni fenomen. Da je znao Šantić da će njegova ljubav poput štita čuvati ostatke ljubavi i poezije 2077. Godine, možda bi ga manje bolile njegovi pjesnički kamenčići u cipeli. Misao se tako rađa u meni, ako ljubav o kojoj Alekse Šantića promišlja, ne mari da stihove piše, niti stanuje samo na hartiji, možda ni školskim bibliotekama nije suđeno da budu zatočene samo unutar školskih zidina. Zar im nije nešto ljepši stan u srcima svih onih koji žele i znaju da vole? U konačnici, dok god djelići i uspomene na tu prostoriju, koja danas više nije tu nego što jeste, žive u nama, zar ima te budućnosti i tog mraka koji njeno svjetlo mogu ugasiti i uništiti. Zatvaram oči dopuštajući sudbini da mi na licu nacrta osmijeh koji može pripadati samo nevinom djetetu, ispunjenom vjerom u bolje sutra čiji dolazak ne garantira ama baš niko. Zvuci Šantićevih rima koje slušam sa svoje klupe utjehe i nade me ljuljaju kao novorođeno dijete u kolijevci. Polako tonem u san, kupajući se u toplim sunčevim zrakama koje izbijaju iz olovnih sivih martovskih oblaka visoko na nebu iznad mene.