Čini mi se da sam počela čitati sve otkako naučih slova, a dobro se pomučih dok ih naučih.
Najviše sam negodovala kada bi roditelji gledali film sa prijevodom jer bih pročitala samo nekoliko riječi. Činilo mi se, tada, da riječi vode neku svoju utrku i da mi stalno bježe, nikako mi ne dopuštajući da ih sve uhvatim i shvatim. Tada bih molećivim glasom zapitkivala roditelje šta se desilo. Pošto rijetko kad dobih odgovor, počela sam sama da izmišljam događaje.
Moja prva škola nije imala biblioteku. Učitelj je donosio lektire svakog mjeseca.
Petnaest istih knjiga za petnaest malih đaka. Jedva sam čekala da stigne nova knjiga.
O kako sam tad bila uzbuđena! Svaka knjiga je za mene bila novi svijet u koji sam odlazila.
Borila sam se rame uz rame sa gusarima, bila sam sa Pinokiom kada je ostao bez nogu i kada je prodao svoju Početnicu za lutkarsku predstavu! Sa Robinzonom sam iščekivala spasenje i čeznula za ljudskim likom. Jednom nam se vlak zaglavio u snijegu kada smo krenuli na izlet, a jednom sam obnovila mlin sa Perom i družinom...
Kada sam krenula u šesti razred tumarajući hodnikom, ugledala sam velika vrata školske biblioteke. Pored vrata su bile izrazito visoke stepenice koje su spajale prizemlje sa prvim spratom, a kasnije mene sa bibliotekom. Nesigurno gurnuh vrata i uđoh u prostoriju.
Police sa knjigama! Gle koliko ih ima! – pomislih.
Unutra me toplo dočeka čiko koji se nalazio iza pulta. Imao je glavu punu sijedih vlasi i naočale koje bi spuštao na vrh nosa kada bih mu zatražila neku knjigu za starije đake.
„Pobogu, zar vam je to lektira?“ – govorio bi čudeći se što tražim knjigu koja nije na njegovom spisku.
Kasnije bih tihim, jedva čujnim glasom govorila nazive knjiga strahujući da li ću dobiti pridiku od čike iza pulta. Pult je bio za sve kriv. On je između nas postavio barijeru i granicu.
Zašto se sve mora odvijati prema pravilima? I zašto ja ne mogu čitati sve knjige?
Poslije se on navikao na mene, a ja sam se osmjelila da sama lutam po biblioteci.
Svi ti naslovi... Željela sam ih sve pročitati i upiti svo znanje ovoga svijeta!
Žalila sam knjige koje niko ne čita, a radovala sam se kada bih pronašla kakvu bilješku u uglu ili fleku od kafe. Prepravljala sam uši na stranicama i krpila poderane listove. Voljela sam knjige i one su voljele mene jer bi nekako uvijek nalazile put do mojih ruku i željnih očiju.
Kući sam posjedovala neku skromnu zbirku od mojih roditelja koji nisu neki ljubitelji pisane riječi. Kasnije sam od nene saznala da su oni te knjige nekako usput sakupili i da ih je moj otac volio čitati dok je čuvao ovce. Zbog knjiga meni nisu trebale ovce, ne radi one dobro ustaljene rečenice od naših starijih: „Ako ne budeš učio čuvat ćeš ovce“ već zbog mašte.
Naime, ovce i ta čuvena rečenica se obistinila, ali za mene u nekom potpuno drugačijem svjetlu. Pred spavanje, kada mnogi od nas nisu mogli zaspati – bila su to vremena bez mobilnih telefona, nisam imala potrebu da brojim ovce nego sam sanjarila o mjestima iz mojih knjiga i o nekim boljim vremenima.
Zbog silnog sanjarenja koje je počelo da se dešava i danju, dešavale su se mnoge nezgode i ožiljci. Kao i svakom djetetu, pa tako i meni naročito mi se dojmila kuća iz priče o Ivici i Marici čiji su zidovi bili od čokolade. Pokušavala sam mnogo puta zamisliti tu kuću u stvarnosti.
Kako sam odrastala sanjarenje o kući od čokolade su zamijenili neki drugi, veći i značajniji snovi. Polako su se smjenjivali u mojoj mašti, zajedno sa danima moga života koji su nestajali u magli.
Bilo je tu različitih uspona i padova, a svaki put bih bježala i utjehu nalazila u knjigama.
Moja sestra, koja je pola decenije i više starija od mene bila mi je vjerni dostavljač knjiga iz njene školske biblioteke. Njena biblioteka bila je mnogo bogatija književnim fondom, pa je često za mene podizala različite naslove. Koliko je to bilo često saznali smo tek na kraju njene srednje škole, kada je dobila priznanje za najviše pročitanih knjiga u školskoj biblioteci. Kao nagradu, simbolično, dobila je i knjigu. Naravno, nikada je nije pročitala, kao ni one ranije koje je podizala.
Poenta je da nikakva titula, priznanje niti promjena izgleda biblioteke neće stimulisati djecu da čitaju ukoliko oni to sami ne žele. Činjenica je da se nalazimo u vremenu kada ljudi malo čitaju, a naročito mlađi. Čitanje nikada neće u potpunosti nestati jer će uvijek postojati djeca koja će tumarati hodnikom i naići na velika vrata školske biblioteke.