„Bože, šta će Vam ovoliko knjiga kad ih niko ne čita?!“
Provirivši iza police pune starih knjiga, uvezanih tankim, svijetloplavim povezima, mogao sam da vidim jednu gospođu kako se raspravlja sa bibliotekarkom. Prošlo je dosta vremena otkad sam posljednji put čuo da neko priča tako glasno u biblioteci. Pogotovo, čudilo me je što se ta pomalo nekulturna osoba na takav način obraća Jeleni, našoj divnoj bibliotekarki. Nisam imao izbora. Uplašivši se da i sam budem uvučen u taj vertigo nerazumljivih, apsurdnih riječi, sakrio sam se iza police, nastavljajući da slušam melodramu koja se upravo odvijala u biblioteci.
„Moje dijete jednom odluči da pročita knjigu i nemate je! Pa, kakav je to bezobrazluk?! Kakva je ovo biblioteka uopšte?!“
„Neko je baš isfrustriran“, rekoh, više za sebe, no, u tom momentu se jedna knjiga naheri sa police, baš kao da me je slušala. Bila je to „Božanstvena komedija“, Dantea Aligijerija.
„Eh, moj Dante, ovaj monolog će biti dug!“
Bijesna žena je nastavljala da kidiše na Jelenu i njene knjige mezimice, pritom, nerijetko vrijeđajući i Jelenu lično. Oslovljavala ju je raznoraznim imenima za koja još nikad nisam čuo, ali sama njihova konstrukcija ukazivala je na to da su pogrdna. Ali naša Jelena se nije dala! Uvidjevši da gospođi nema pomoći, samo je suptilno otvorila knjigu, sjela i nastavila da čita jedan od romana koji joj je bio na stolu.
„Moj Dante, ova žena je jedna od onih koji bi srušili biblioteku i od nje napravili salon za pedikir i manikir! Kakva površnost!“
Nakon što je „gospođa osa“ utvrdila da Jelenu ne može uvrijediti njenim glupavim i neosovanim pritužbama, odlučila je da prošeta po biblioteci. Zabacivši svoje skupocjeno krzno, koje je na njenom vratu izgledalo krajnje groteskno, lagano se šepurila bibliotekom u namjeri da ponizi i knjige.
Zajedljivim komentarima, pakošću iz očiju, strijeljala je knjige koje su, poput izgubljenih osuđenika, izgledale kao da čekaju da prime njenu optužbu. Knjiga „Zločin i kazna“ je osuđena na doživotnu robiju, jer je preobimna, „Stranac“ je dobio deset godina zatvora, jer izgleda kao slikovnica, „Ana Karenjina“ je protjerana, jer je izdanje veoma staro... Jedino primjedbu nije imala na ukrasne knjige, par bukvara koji su bili na polici, u ćošku. Vjerovatno, jer su to jedine knjige koje je pročitala.
„Dante, da li neko stvarno misli da može ući u biblioteku u skupocjenom krznu, kivan na svijet i samog sebe, i ponižavati knjige? Ne želim to da kažem, ali inteligencija ove žene je stvarno upitna.“
Nakon još mnogo glasnih riječi i ružno izrečenih sugestija, žena je napokon izašla.
Mislim da je taj odlazak postao najljepša uspomena ove biblioteke. Poslije odlaska ove nadasve produhovljene žene, sve je počelo da se vraća u normalu, kao priroda poslije velikog pljuska. Tada vidjeh da nisam samo ja bio svjedok ovog groznog okršaja. Mnogo glavica je virilo iza polica i dobroćudno posmatralo Jelenu koja se samo nasmijala.
Ubrzo, uzeh onih par knjiga koje sam do tada držao u ruci i krenuh kući. Tek na putu ka tamo shvatih da je ovo veoma bitan momenat u mom životu. Upravo sam uvidio dvije strane, ne samo naše biblioteke, našeg grada, već dvije strane društva: prvu, arogantnu i uobraženu, koja ne vidi smisao obrazovanja i umjetnosti, materijaliste najokorjelije vrste i drugu stranu, bojažljive i tihe, ali veoma pametne i divne ljude, koji shvataju da znanjem ne mogu da se bore protiv druge strane, jer druga strana, jednostavno, ne može da shvati. A na sve to, dobih odgovor i od biblioteke. Sve je ovo jedna komedija, ali ja bih rekao tragikomedija!
Dok sam bio zaglavljen kod Dantea, slušajući kako jedna uobražena gospođa vrijeđa najveće klasike svih vremena, shvatio sam da su biblioteke jedan veliki dar čovječanstvu. Ko shvata pravi značaj knjiga, za njega biblioteke nisu samo niz knjiga i polica, već mnogo više. On u svemu tome vidi priču, iz starih poveza i mrlja čuje glasove mnogobrojnih ličnosti, a u slovima vidi pejzaže i portrete. A ko ne zna da cijeni knjige... E, tu već nastaje problem! Za njih biblioteke dobijaju status „elitnog smetiljišta“ i to samo zato, jer „otpad“ u njima ne smrdi. Moram priznati, uvredu biblioteke shvatio sam lično!
Na momenat, postadoh melanholičan. Naša biblioteka zaista jeste bila mala, ali opet, mnogo sam je volio. To je zato što od djetinjstva provodim vrijeme u njoj. U njoj su se rodile najljepše ideje, u njoj sam napisao prvu pjesmu, provodio sate dokolice... Biblioteka je za mene bila svojevrsno utočište. Iako nije bilo bogzna koliko knjiga u njoj, kako se budila svijest čitalaca, tako je i ona postajala veća i bogatija. Biblioteka nije kriva što je prazna, krivi smo mi! Ona je kao živo biće! Kada shvatimo da ona živi u simbiozi sa ljudima i poklanja nam onoliko koliko joj dajemo, svaka biblioteka ovog svijeta će procvjetati. A biblioteka nije samo soba. To je dvorac za bijeg na neka bolja mjesta i durbin ka nebeskim visinama ljudske duše.
Taman kad pomislih da sam riješio sve nedoumice i otjerao sitne demone iz moje glave, sjetih se koliko ljudi zapravo ne čitaju. Ne čitajući, oni skrnave i jezik, naš najljepši cvijet i najjače oružje. Znam toliko mnogo ljudi koji knjige smatraju dosadnima, a to je vjerovatno zbog školskih lektira koje su nam bile nametnute. Ne kažem da ta djela ne valjaju, naprotiv, gotovo sve što se čita u toku osnovne i srednje škole jeste vrhunac svjetske književnosti, ali baš u tome postoji problem: djeca nisu imala pravo na slobodu i nedovoljno je rađeno na razumijevanju dijela!
I sam sam mislio da su određene knjige nepotrebne, ali uz pravog profesora, sve nedoumice se riješe. Pri tumačenju knjige, moramo uzeti u obzir vrijeme u kojem je nastala, biografiju pisca, stil kojim je autor pisao, književnu epohu u kojoj stvara, a potom sve to analizirati i razumjeti roman. Međutim, kod nas nije tako. Čim nema nasilja i stvari za koje se smatra da su prevaziđene, knjiga može poslužiti kao dekoracija kante za smeće. Isto je kada govorimo i o samim bibliotekama. Biblioteke nisu krive zato što neko ne razumije njihov značaj. Ako postoji makar ijedna osoba koju biblioteke čine srećnom, one treba da postoje! Ali, problem je u tome što biblioteke opčinjavaju samo onoga ko dopušta da bude opčinjen ljepotom. Ostali obično biraju ležanje, pričanje u prazno i gledanje u tuđi život.
I, da zaključimo!
Svi koji vide pravi smisao biblioteka su zaglavljeni kod Dantea. Slušamo samo gluposti od onih koji i ne znaju o čemu govore. I čovjek koji čita je jedna cijela biblioteka misli i osjećanja i mislim da se tako nešto treba poštovati. A na nama je da biramo.
Hoćemo li biti zaglavljeni kod Dantea, vrteći sva ova pitanja ukrug? Hoćemo li biti ova agresivna i impulsivna žena? Ili ćemo, pak, biti Jelena koja brani ono što voli, odlučna i hrabra, nedostižna za sve one koji ne zaslužuju njenu pažnju?