„Da biste putovali daleko, nema boljeg broda od knjige“ davno je zapisala Emily Dickinson. Osvrnem se se, bacim pogled unazad, zatvorim oči i zamišljam... neki davna '92 godina, sunčani aprilski dan poslije škole kada sam zajedno s drugovima i drugaricama iz razreda pohrlila u školsku biblioteku. Tada je tu radila drugarica Slobodanka, zvana Boba, žena divnog lica i zastrašujućeg glasa koji je nas, učenike prvog razreda, zastrašivao. Ali, ljepota i veličina te biblioteke čija je prostorija danas pretvorena u učionicu, a biblioteka u pomoćnu zgradu izazivala je radoznalost. Tada je za mene to bila najtajanstvenija prostorija u cijeloj školi koju sam željela istražiti. I da, pročitati sve knjige koje su imale zanimljive naslove. Drugarica Boba, koju smo tako zvali, svima je napravila članske kartice i svako je imao mogućnost izabrati dvije knjige: neku naučnu i jednu zabavnu. Žuta članska kartica je bila iznimno važna: čuvali smo je u plastificiranoj foliji i uvijek nosili sa sobom. Knjige koje su obilježile moje prve školske dane bile su: Mirko i Slavko, strip o malim partizanima, bajke u slici Marije Paskval, Zlatokosa Božene Njemcove, Rujka, Basne Dositeja Obradovića, čitav opus koji pripada dječijoj književnosti od Branka Ćopića, Junaci Pavlove ulice Ferenca Molnara, Priče o malim partizanima Koste Stevanovića, Pinokio, Čarobno samarče Vanča Nikoleskog, Knjiga o Titu France Bevka, grčki mitovi, narativna verzija Ilijade i Odiseje, bajke južnoameričkih, sjevernoameričkih, afričkih, kavkaskih naroda....jednom riječju, sve što je dijete drugog razreda moglo čitati. Ambijent čitaonice, smrtna tišina koja je tu vladala, miris knjiga, borba za očuvanje i vraćanje u biblioteku svakog djela o čemu se bibliotekarka strogo brinula, neprestano lijepeći raskupusane hrbate knjiga i gunđajući kako učenici, neki, znaju vratiti knjigu koju su uništili nečuvanjem, a oni gori – još i šaranjem, činio je ovu prostoriju u školi jedinstvenom, nekom oazom mira, mjestom učenja i discipline.
Kasnije je došao rat, a naša školska biblioteka nastavila je raditi punom parom – nikad, čini mi se, kao u ratu nisam pročitala toliko knjiga kao tad. Uz svijeću, fenjer koji se palio na ulje u koje smo ubacivali čitavu kašlku soli pa je cijela prostorija smrdila na miris izgorenog ulja – ništa nije moglo omesti čitača u tim ratnim godinama. To je išlo do te mjere da sam pomišljala da je Jovančetova družina moja družina, da je Drugi svjetski rat zapravo rat koji nas je snašao i da ćemo mi djeca taj rat pobijediti i vratiti se u školu. Udžbenika u to vrijeme naravno nije bilo, učilo se iz starih jugoslavenskih, školski pribor je bio je bio oskudan – padaju mi na pamet Unicefove tanke plave bilježnice kojih i sad ima na mom tavanu, ali biblioteka je bila i ostala velika zagonetka. Željela sam pročitati sve knjige koje su se tamo nalazile, neke od njih su mi tad bile nerazumljive, ali zasigurno neću zaboraviti sjajan roman koji sam čitala negdje u IV razredu, a napisao ga je dvojac Zelenarski – Larin i zvao se Miška, Serjoga i ja koji je govorio o školovanju, dogodovštinam jedne generacije u Sovjetskom savezu; Bez porodice, roman Hectora Malota, Ne okreći se, sine, Arsena Diklića, Bijeli očnjak Jacka Londona te mnoga druga djela. Ovu školsku biblioteku čija vrata mi je otvorila draga Boba, zamijenila je jedna druga, srednjoškolska, a zatim razne univerzitetske i gradske biblioteke. No, ljepotu odrastanja uz svoju školsku nije mogla zamijeniti nijedna druga. Iako sam po svijetu bila u mnogim bibliotekama i uviđala koliki broj ljudi tamo odlazi u čitaonice, prisustvovala radionicama koje je moja prijateljica Claudia, maskirana u čarobnjaka, radila u svojoj knjižari, pitala sam se šta je pošlo po krivu u našoj zemlji u kojoj bibliteke se pretvaraju lagano u Trnoružicin dvorac.
Danas, naša školska biblioteka u školi gdje radim nije tek prostorija u koju djeca dolaze pozajmiti knjigu ili je vratiti.
Davno su nekako prošla vremena kojih se i sad sjećamo kada su škole bile pune djece koja su radosno tamo trčala; u pandemiji knjige su dobile pdf formate tako da odlazak u biblioteku i nije bio važan. Ali, kako su mjere popustile, u našoj školskoj biblioteci, često zalaze kolege koje tu, uz kaficu otvaraju svoje duše. Tu zalazi i jedno drago lice. To je lice naše kolegice, uvijek nasmijano i naizgled bezbrižno.
Iz njenih dubokih plavih očiju, reklo bi se, nema ničega zatajnog niti tužnog,no njena priča govorila je mnogo više nego ijedna knjiga. Razgledala je knjige, a na moje pitanje da li voli da čita, odgovorila jepotvrdno. Našavši se u ovoj prostoriji, uzela jedan roman od Eli Shafak da pročita. Kaže, došlo je vrijeme da dušom dahne.
Znala sam šta to znači. Da odahne od godina nepravdi koje su joj nanesene. Uz kafu i ugosdni miris knjiga naše školske biblioteke počela je svoju priču.
„Mnogo volim knjige, biblioteke i sve što s tim ima veze. Strastveni sam žderač knjiga“, reče onako usput. Na malenom stočiću odjednom se izreda kafa, rahatlokum i datule, zamjena za šećer. Slatko se nasmijasmo. Kako je počela pandemija koronavirusa, odlazak u biblioteku, druženje, kafa postalo je nepoznanica.
"Ova biblioteka, iako je mala, s atmosferom me podsjetila na onu školsku iz mog rodnog grada. Tada su se čitali Andrić. Selimović, Kovačić, Šenoa, Njegoš, Leonid Leonov, Hašek...
"Iako predaješ matematiku, voliš čitati i sjećaš se tih autora?", upitasmo nekako svi uglas.
Ah, pa kakve to veze ima? Mnogi vole još neke druge stvari pored svog posla..." Skupila je noge i odjednom su riječi počele da teku kao rijeka, kao slap koji se nije mogao zaustaviti.
„U našem gradu nije bilo gradske biblioteke, tek sam mogla biti učlanjena samo u školsku koja je tada zaista imala puno knjiga."
„Kojem gradu?“
„Rodila sam se u jednom malom gradu u Krajini, u Bosanskom Šamcu. Mali grad, tada prije rata, kao i susjedna Modriča imao je mnogo stanovnika. Nas 1700 učenika pohađalo srednju školu. Bilo nas je zaista puno, kao vojska smo se znali porediti pred ulaz. Voljela sam učiti, čitati, a posebno prirodne nauke, kakva su fizika i matematika jer su mi 'išle od ruke'. Moju sklonost prema tim naukama primijetio je i nastavnik Jovica, koji me zaista volio i cijenio jer sam išla na takmičenja. Onda je došao onaj nesretni rat. Moji roditelji, sestra i ja bili smo prisiljeni napustiti svoj grad, jer bi u protivnom bili ubijeni...
Došli smo u Njemačku. I dok smo se snalazili za smještaj, upoznala sam svog budućeg muža. Kratko smo se zabavljali, a kasnije se i uzeli. On je isto bio iz Bosne, kao i ja, ali iz drugog grada, ali – on se tamo rodio i odrastao, dok sam ja razmišljala kako ćemo dalje.Ma, nisam ni razmišljala – bez razmišljanja sam se nekako udala.
Ubrzo je stiglo i dijete. Te 1994. godine još uvijek nisam spoznala kakav je zapravo moj muž. A bio je, ispostavit će se, kockar koji je sve novce koje bi zaradi, trošio na svoj porok. Tuđa zemlja, tuđi ljudi i zakoni – svi te poprijeko gledaju, ko da došao da im uzmeš sve. A nisu znali da mi svoj grad nikad ne bi napustili da nismo morali. I dok se rat bližio kraju, nama je slijedila Abschiebung, tj. deportacija. Neki su govorili da tražimo načine da odemo u Holandiju, drugi su pravili planove za SAD. Gdje sam mogla igdje ići, s djetetom kojeje u vrtiću? Moj muž je do tad nagomilao dugova i bio dužan i bogu i narodu, a ja sam tad još bila u braku. Ne znam ni što se tad nisam rastala, možda radi djeteta, možda radi mira kući, ne znam. On je na poziv u policijskoj stanici gdje smo se zatekli i gdje smo pozvani ušao i razgovarao sa službenicima i odatle izašao ruku vezanih u lisicama. Tu noć je proveo u stanici.
Pokupila sa dijete i olovnim korakom kući krenula dortmundskim s-bahnom razmišljajući šta da činim. Izašala sam na jednoj stanici i s javne govornice zvala sestru. Ona je rekla da dođem kod nje. Tako sam i učinila.
Kod sestre je tad bila neka žena iz Hrvatske koja je, kad sam joj rekla da bi išla u Holandiju rekla da to ni slučajno ne radim, jer postoje neki naši koji su isto tako nelegalno tamo otišli i bilo ružno tretirani u nekim prihvatnim centrima. Dodala je na to da idem za Bosnu.
Bosna? Kakva Bosna? Izgorena, popaljena, zgarište mrtvih i živih..da iz Njemačke gdje sam imala sve idem u Bosnu? Ne, nikako.
Moj muž je dotad izašao iz stanice i tada smo dobili brzojav da u što kraćem roku napustimo Njemačku. Kofere u ruke, pravac aerdrom. Mi se te 1996. vraćamo u Bosnu. Muž, dijete, ja.
Slijećemo u Sarajevo, u grad koji je bio glavni grad naše republike, a u kojem ja nikad nisam bila. Kada sam vidjela na šta je ličilo Sarajevo nakon rata, da sam došla u sprženu zemlju kojoj su čini mi se i dušu oteli, nisam sebi mogla doći. No,niko nas nije pitao. Odvedeni smo u privremeni smještaj gdje su se smještali ti koje je slijedio Abschiebeung iz Njemačke i drugih zemalja, a nisu imali gdje.
Dani u privremenom smještaju bili su grozni – iz Njemačke gdje sam imala sve, dolazim u neko prihvatilište gdje smo samo tjesteninu kuhanuu u vodi jeli, kao i rižu. Veš sam prala na ruke, a odnosi sa ostalim nisu bili sjajni. Uvijek se tu neko svađao zbog nečeg.
Onda nam rekoše da idemo za Krajinu jer smo, kao, odatle. Da u tom centru ne možemo dugo ostati, jer pristižu i drugi.
Gdje otići? Moji roditelji su se vratili u Šamac, ali avaj! U njihovoj kući bili su neki Srbi, a oni su plaćali kiriju nekom drugom i čekali da se vrate na svoje. Tad još nije postojao dekret o deložaciji i povratu imovine. A kako ćemo mi?Moj muž ne radi, novca nema. Ja ne radim, imamo dijete. Kako ćemo dalje?
Smrznutog srca obilazili smo zgrade, kuće i kuće po Sarajevu i tražili stan. Nisam imala ni zimske jakne, a zima je tad u Sarajevu bila jaka. Ruke je ledio sjeverac koji je puhao kroz kosti, a više od svega mrzila sam ovaj grad i ove ljude, nepoznate, grad u kojem nisam nikog svog, a na svoje se nisam mogla vratiti. Nisam imala gdje.
Našli smo na kraju smještaj kod neke nane u Velešićima. Ona je živjela sama, u staroj oronuloj kući, sa starim kaučom, tepihom i peći na drva. Tad sam prislonila svoje ruke vatri i grijala ih dugo, dugo...Nekako smo se nagodili po 100 km najamnine. Te noći i mnogih drugih sam neprekidno plakala pitajući se: zašto? Zašto mi je namijenjena takva sudbina?
Štedjela sam kao Nijemci: sparen, sparen, Hausle bauen. Kupala sam se na vodu koju sam grijala na peći, tv nisam ni imala ni gledala, veš prala na ruke.I to sve do 2002. godine.
Muž je navodno, otišao tražiti posao. Nešto je počeo raditi kao zidar, pa kao pomoćni radnik, ali mi nismo ništa vidjeli od njegovh para. One bi netragom nestale. Da tad nije bilo mojih roditelja, ne znam kako bi.
No, muž se znao pokazati i snalažljivim pa smo preselili u stan. Isto naselje.Tek tad su krenuli pravi problemi: svađe, neplaćanje kirije vlasnicima, svađe i glađenje odnosa s gazdaricom: platit ćemo što prije, moji roditelji koji su pomagali, upisala sina u prvi razred... Odlučila sam da se razvedem i to nagovijestila svom mužu.
On u to nije vjerovao. Tek nakon godinu dana stiglo je pismo sa suda za prvo ročište. Njegova dreka, urlikanje, lupanje vratima, moje obećanje gazdarici da ću izmiriti dugove i njeno da će mi dati drugi stan na korištenje, a da će njega izbaciti iz sadašnjeg. Tako je i bilo.
Tad sam odlučila čvrsto – ja ću studirati! Nisam se zanosila mišlju da će me u studiranju nešto omesti kao Ivicu Kičmanovića. Uzela sam svoje papire i krenula da se upišem na PMF. Upisala sam odsjek na kojem se nije tražio prijemni. Fizika. Kakva matematika! Tad nisam znala sabrati dva razlomka. Gazdarica mi je posudila knjige svog sina kako bi ponovila gradivo.
Razvod je bio u toku. Socijalna radnica je gledajući kroz svoje naočale nabrajala kako ja nisam sposobna zadržati dijete, da ne radim, studiram i još koješta. U tom procesu koji je trajao tri godine konačno sam dobila svoje dijete. Za bivšeg me nije ni briga, oni sad negdje u inostranstvu kocka.
Moj bivši, koji je još bio u Sarajevu i stanovao na Ali-pašinom inisistirao je da sin ide u školu tu, a ja sam još živjela u Velešićima. Pješice sam sa studija odlazila po dijete u školu i pješice ga vraćala u kući, u Velešiće. Novac za kartu nisam imala, štedjela sam svaki dinar, sve mi je trebalo.
Bila sam vrijedna i završila taj studij. Ali, da mi tad neko rekao da ću posao tražiti po udaljenim naseljima i putovati više od sat vremena do prvog radnog mjesta, nisam vjerovala. Prvi posao sam dobila u školi u Pazariću. Putovala Grasom i dolazila konačno do svog djeteta.
Nakon prve godine, život je još uvijek bio mračan i turoban. Zbog neke administrativne gršeke u obračunu plaće olovnim koracima otišla sam do trezora koji se nalazio u zgradi osnovne škole. Budućnost mene i mog djeteta će doći u pitanje. Šta ako...šta ako ga socijalna služba uzme od mene ipreda ocu? Šta će on s njim – ne želim o tome ni misliti. Brinući se šta me čeka, budući da radim na određeno vrijeme, odlučila sam pokucati na vrata direktorice te škole i pitati da li im treba nastavnik. Bi mi neprijatno, ali šta? Nemam šta izgubiti.
Smogla sam snage i pokucala. Zamišljeno lice jedne žene pogledalo me kroz svoje stare naočare.
„Dobar dan.“
„Dobar dan, izvolite sjedite?“
Sjedoh na stolicu tik uz njen stol.
„Kratko ću. Ja sam Š.S. i nastavnica sam matematike. Mislim, radim sad na određeno vrijeme. Hoće li vam slučajno sčljedeće godine trebati nastavnik matematike u vašoj školi?“
„Da vam kažem, mi smo mala škola. Rado bih vam pomogla, ali zaista, sljedeće godine nećemo trebati.“
„Ništa, hvala vam“
Ustanem i krenem van,
„Čekajte, čekajte... neko je zaista tražio nastavnika matematike. Morate požuriti, on je tamo do 14h. Moj kolega direktor, škola odmah tu preko Miljacke, naći ćete."
Pokazala mi je put i ja sam kao ptica odlepršala do te škole, pronašla direktora i ponovila sve ono što mi je direktorica te škole rekla. On je bio vrlo ljubazan, a na pitanje zašto kod sebe nemam papire niti molbu reče da molbu za prijem napišem vlastoručno i predam na protokol. Tako je zaista i bilo. Preuzela sam nepunu normu, ali sam bila zahvalna na tome i što toliko imam.
Od tada nekoliko godina sam i tu radila na određeno vrijeme. Svaki juni, svaki kraj godine prolazio je grču. Znala sam onako stidljivo pokucati na vrata direktorove kancelarije i pitati šta će biti sljedeće godine. Došlo je tako i vrijeme da moj ugovor preraste na neodrđeno vrijeme kada sam i dobila punu normu. Lagano, ali polako uspjela sam uštedjeti novca za svoj prvi stan. Mali, ali naš, Moj i sinov. Život je izgleda počeo da teče u nekom smjeru gdje se moglo nazirati svjetlo na kraju tunela.
Tu su uvijek i bile ostale knjige koje sam kupovala, pozajmljivala iz biblioteke, koje su moje sumorne trenutke pretvarale u neki drugi univerzum. Često sam razmišljala kako ću što prije doći kući, nešto skuhati i zavalit se u stolac nastavljajući čitati na mjestu gdje sam stala. Čitanje je postalo kao i moj hod po trnju i mukama, zalazila sam u sfere koje nisam u potpunosti razumijevala pa sam se vraćala na prethodno, upoređivala svoj život i napisano i uviđala koliko sve ima smisla i povezanosti. Biblioteke, kako vidim, nisu više ugledna mjesta gdje dolaze mnogi da se edukuju, nego neke zaboravljene i neuređene prostorije. Neću zaboraviti trenutak kada sam u Njemačkoj, sa suzama u očima pratila kako gori Sarajevska vijećnica, mjesto koje je bilo poznato kao najveća biblioteka u Sarajevu i kada su gorjele knjige, kada su mnogi pisci i intelektualci govorili kako su u ratu ložili svoje knjige jer se nisu imali na čemu ogrijati...A eto, sad smo u miru..."
Završila je svoju priču sa suzama u očima, ali na usnama joj je lebdio osmijeh.
Rat izgleda nije završen, nego se samo zaustavio. U gradu je doista puno teških priča, sumorne svakodnevnice i borbe za život, a u svemu tome nema zanimanja za knjigu, za čitanje, za biblioteke. Nema ljudi koji idu gradom i čitaju. Koji čitaju na sve strane. Gradu kojem nedostaje taj duh. Naše školske biblioteke, osim djeci, nama starijim su primamljive zbog svoje atmosfere opuštenosti, svijeta u kojem svaka knjiga krije svoje mudrosti. Ružna pravila nametnula su obaveznost čitanja tačno određenih djela, bez da učenik i nastavnik imaju plejadu izbora i da djela budu bliska svijetu i interesovanjima savremenog učenika. „Čovjek sapeo zemlju, gospodari njom“, napisala je Nafija Sarajlić, no mi čekamo u zapećku. Ljubav prema knjigama nećemo prenijeti na takav način. Da, biblioteke ne zavise od novca nego od ljudi koji ih pohode. Koji u njima istražuju i čitaju. Onih koji knjige daruju bibliotekama i tako grade trajnu ostavštinu. Život biblioteka zavisi od nas i naše želje za produhovljivanjem i učenjem.
Ali, zauvijek će ostati sjećanja na školske dane, prve susrete s knjigama i prava ljubav između čitaoca i knjiga nikad ne prestaje Unatoč surovosti života, unotač tehnologiji. Miris stranica nove i dodir stranica starih, pomalo zaboravljenih knjiga iz biblioteke kazuju da knjiga živi svoj život. No, u svijetu pravih, realnih biblioteka postoje i ove, žive biblioteke. Nema tog mjesta na kojem neće ponovo zazeleniti život.