Šta za vas predstavlja pisana riječ, da li ste učeni od malena da prigrlite svijet koji nije vaš, svijet koji je neko izmislio ili doista preživio? Da li biste željeli zaploviti tuđim iskustvom, bez da vam krvare koljena od naivnosti i mladosti vašega života? Možda ste i sami imali život vrijedan pripovjedanja o istom, ili ste stekli takvu magiju iskustva i vještinu riječi da ste sposobni pretvoriti je u film na papiru zamišljen samo po mjeri čitalačke zamisli, možda.
A možda niste ništa od prethodno navedenog, možda je za vas to samo tračenje "dragocjenog" vremena koje biste utrošili na popularizovanim socijalnim mrežama zadovoljavajući se tek pedljom pisane riječi, komentirajući jedan od vrsnijih citata na facebooku primjerice Meše Selimovića ili Ive Andrića, govoreći kako su im djela nadnaravna, ne otvorivši ni prvu stranicu ''Derviš i smrt'' ili ''Ex Ponta.''
Naša licemjernost kao društvene zajednice koja se uveliko i odavno sunovraćuje u provalije zvane neznanje, lijenost i prezir od svega što ima dušu je bezgranična. Knjiga to uistinu ima, neko je otkinuo parče svoje duše gutajući godinama knedlu koja se ni ne sumnjajući da će biti otkrivena i pročitana, strmoglavila na papir i pretvorila u priču koja vas podučila životu. Zamislite šta je tek biblioteka? Jedno smorno, ustajalo mjesto okruženo brdom papirčuga koje je neko samo štancao i sada nas kao tjeraju i očekuju od nas da to čitamo? Ne!
Biblioteke su sveta mjesta znanja, neiscrpnog znanja koje trebate u životu i nikad ga lakše nećete steći nego li u tim polutamnim prostorijama, prepunim i prašine, i godina, i nevjerovatnih umova čije ste tajne otkrili i bez da ste zatražili.
Oni koji doista vole pisanu riječ, upoznali su mnogo ljudi, preživjeli bar stotinu života u okrilju meditacijske tišine. Naučili su i navikli razmišljati, tumačiti, istinski razgovarati. Nije li odlično biti dobar sagovornik, ustinu jeste. Ali dobar sagovornik je osoba koja je naučila govoriti i slušati, osoba koja ima o čemu razgovarati i naposljetku osoba kojoj nećete tek tako dosaditi, a ni ona vama; uvijek će biti nedorečenosti, uvijek će biti novih tema, uvijek ćete imati radi čega i radi koga pokrenuti svoj intelektualni (u većini slučajeva ) zakržljali mehanizam intelekta i uspjeti ili bar pokušati shvatiti život. Tradicionalna sam u svemu, očito i u tome, ne volim. Ne volim tu sumanutu modernizaciju književnih djela gdje je sve i svašta traženo i kao takvo izvanredno, dok se ne pojave osobe koje će reći; pa ljudi, vi čitate šund. Čitamo li doista šund, doista da. Jednako kao što slušamo šund,
jednako kao što gledamo šund, jednako bezbroj puta kažemo da je za nas neko najbolji pisac, pjesnik, dramaturg a nije. Šta zapravo to znači, da li su ljudi sami po sebi individualisti i kao takvi se trebaju posmatrati, da li su djela sva zasebno po nečemu posebna, jednako kao što imamo na hiljade različitih ljudskih lica koja su lijepa i niti jedno nije isto, ni za jedno ne možemo reći da je najljepše - jer ta ljepota koju mi vidimo jeste u našoj spremnosti i sposobnosti da je vidimo kao takvu.
Vjerujem da ste se toliko puta zatekli u stavu; pa kakvu ja ovo glupost čitam i isto toliko puta si rekli da je to najbolja knjiga koju ćete ikada pročitati-bravo, pogođen je vaš senzibilitet ili nije, način razmišljanja, možda i sličan doživljaj, naprosto volite da se poistovjećujete.
Problem biblioteke je zapravo knjiga; koliko su današnje knjige poučne,zanimljive, koliko prilagođene određenom uzrastu (ako se radi o dječijoj književnosti), koliko su zapravo kvalitetne, a koliko komercijalne. Koliko posjedujemo svjetske literature u državnim bibliotekama, da li je taj izbor veliki, koliko promoviramo domaće pisce, ili ih uopće ne doživljavamo? Na koncu, koliko na književnom tržištu, imamo kvalitetne poezije, romana? Da li ste jedni od posjetilaca književnih večeri, ili bi rađe sjedili u nekoj kafani nadomak grada i veselili se uz turbo-folk.
Ako pišete samo da biste postali pisac, vi niste shvatili poentu istog. Ako pišete jer imate potrebu i u nekom trenutku ste shvatili ili vam je neko ukazao na to da je dobro to što radite, onda ste umjetnik. Književnost je umjetnost bez premca, biblioteke su ustanove koje čuvaju tu umjetnost. Također, tu je i drugi problem sa školskim bibliotečkim fondom, siromašan je. Skoro je nedopustivo nabavljati naslove komercijalnih književnika, a nemati u školskoj biblioteci kultnu literaturu, krajnje je neprihvatljivo nemati niti jednu od navedenih naslova naših vrsnih bosanskohercegovačkih književnika, pa čak i južnoslavenskih. O svjetskoj književnosti da ne govorim. Kao profesor maternjeg jezika i književnosti, nerijetko su mi tražili da se pomirim sa činjenicom da nekih lektirnih naslova jednostavno nema u školskim bibliotekama, bez namjere da se isti nabave, očekivano je od vas da prilagodite svoj plan i program samo onim što posjedujete.
Ruku na srce, pored svih tih nazovimo programa u školi, za koje učenici sa roditeljima trebaju svakodnevno izdvajati novčana sredstva: raznih poklona, sredstava za školu, zar biblioteka ima tako nevažnu ulogu u životima kako prosvjetnih radnika (koji također ne ulažu), tako roditelja učenika. Zar se ne može bar mjesečno odvojiti par maraka u cilju bogaćenja bibliotečkog fonda? Ne može, jer nam knjige pored wikipedie, nisu niti potrebne, isto mišljenje nažalost dijele i ministarstva obrazovanja.
Ne može se primitivan čovjek zainteresirat za takvo mjesto, niti može razumjeti osobe koje se tamo vole opustiti ukoliko ima čitaonica, mir i nesmetano vođenje ljubavi sa tekstom. Primitivan čovjek nema emociju, kao takav nema sluha ni za emociju koju proizvodi glas ili instrument, niti proživljava poseban trenutak, dok isčitava stranice bogate informacijama, emocijama, mudrošću i svemu nadolazećem.
Da li se može primitivan čovjek promijeniti? Sumnjam, ipak primitivizam je najlakši posao današnjice, razmišljanje je tupi bol, emocija je slabost, a znanje je beskorisno. Mislim da navedene parole su i više no pesimistične da bi primitivan čovjek, koji egzistira u primitivnom društvu koje ga kao takvog prihvata i odobrava, mogao napredovati, doživjeti prosvjetljenje.No, morala bih ipak malo rasvijetliti slučaj primitivnog društva uz pomoć pandemije.
Novonastala situacija( u trajanju sada već skoro dvije godine), potakla je čak i one koji su bili potpuno ravnodušni prema pisanoj riječi i koji je kao i sve što ona predstavlja smatraju je beznačajnom. Pandemija je promijenila mnogo toga, uistinu na gore, ali začuđujuće, ne samo za okolinu( prirodna bogatstva) učinila je i nekoliko pozitivnih stvari po društvo, bar u intelektualnom smislu.
Potakla je na razmišljanje ili ideju da progresivno i kvalitetno provođenje svakodnevnice bude upravo uz knjigu. Period izolacije, mnogi su proveli upravo uz knjigu, čak rukovodioci knjižara bi se složili sa mnom, da je prodaja nekih od najboljih naslova starije ali i moderne književnosti, munjevito porasla. Ljudi su počeli čitati.
Pitate se, pa gdje je tu biblioteka? Doma, u kući, na vašim policama i čak sve više naslova za koje su neki od vas sumnjali da će ih ikada uspjeti nabaviti. Kada napravite kakvu, takvu vlastitu biblioteku, u vlastitom domu, vi postajate potajni zarobljenik svoje male oaze i vrlo brižan i osjetljiv na svoj unutarnji svijet koji hrani vaše unutarnje biće, osobito ukoliko neko želi pozajmiti neki od naslova.
Pandemija je također doprinijela razvoju književnoumjetničkog talenta kod mnogo neafirmiranih pisaca. Kada je riječ o internetu, koliko je tužno što najmlađim čitateljima ne možemo povjerovati u njihovu mladalačku ljubav prema književnim tekstovima, shodno nemiloj situaciji sa lektirnim sadržajima koje nabavljaju u vrlo šturom i kratkom obliku koji ne doprinosi razvoju intelektualnih sposobnosti(kratki sadržaji), s druge strane toliko novijih autora uživaju popularnost putem socijalnih mreža, jer je na taj način lakše doći do njihovih tekstova. Tako da ne možemo baš reći da smo internet i socijalne mreže iskoristili u maksimalno negativnu svrhu.
Pa šta ipak naposljetku sa tradiocionalnim mjestima za promociju i pronalazak pisane riječi? Tamo će uvijek biti oni čudni, teško razumljivi, zaluđeni osjećajem držanja knjige u ruci, mirisom štampanih slova, kolekcionarskim njuhom, kokuznih džepova, vječito ulagajući u najveći luksuz današnjice- intelekt koji je svima dostupan, ali slabo ukorijenjen među pukom.