Početkom ove školske godine prateći djecu iz škole srela sam mamu sinovog drugara iz razreda i uputila se s njom na putu prema kući. Ispitujući djecu kako im je bilo u školi usput smo komentarisale njihove školske aktivnosti. Moja kolegica roditeljka otvoreno je pričala o nezadovoljstvu učiteljicinim radom tvrdeći da se učiteljica uopšte ne posvećuje njenom dječaku, te da joj se čini da mu namjerno odmaže da dobije dobru ocjenu.
Nije mi se svidjela ta opaska. Nikada nisam vjerovala, niti me neko može ubijediti da učitelji traže dlaku u jajetu kako bi otežali đacima. Međutim, nisam htjela ulaziti u polemiku, pogotovo kada sam u nastavku razgovora saznala da je mama dala otkaz na poslu kako bi mogla više pomoći djetetu. Majka kaže da je dječak veoma uspješan u stvarima koje voli. Što se škole tiče jednostavno nema volju za učenjem, niti koncentraciju da se posveti zadacima koje učiteljica zada.
S obzirom na to da moj sin ide u isti razred poznat mi je način rada učiteljice. Radi se o mladoj i relativno ambicioznoj učiteljici, koja je u velikoj mjeri sputana pravilima koje nameće škola, a koje bi ona eventualno mogla i zaobići ali ne smije iz razloga što svake godine obnavlja ugovor o radu. Tako joj ne pada na pamet da radi bilo šta mimo plana i programa, a imati 24 djece u razredu i ne moći biti fleksibilan u radu, popriličan je hendikep. Tako učiteljica radi prema zacrtanom planu, a ako se nekome od đaka ne radi ili ne želi mirno sjediti, ona ga samo opomene. Neposluh na molbu ignoriše, jer nema nikakav mehanizam kojim bi sankcionisala djecu, a nema vremena posvetiti se i detaljno analizirati zašto dijete nije zainteresovano za gradivo. Kao rezultat, dijete ne prati nastavnu, niti zna šta je za zadaću. Mama mu kući pokušava pomoći da uradi zadaću kako je on shvatio, a onda krivi učiteljicu što mu je dala minus jer nije uradio kako treba i tako u krug.
SVE JE DOBRO DOK IMATE DOBRO DIJETE
Iako mi je bilo veoma žao kolegice mame i rastužila me je njena priča u kojoj se potpuno stavila svoje potrebe po strani kako bi pomogla djetetu, nisam mogla sasvim razumjeti i poistovijetiti se s njenom pričom. Mama sam troje djece. Moj najstariji sin je kolega iz razreda njenog dječaka i jedan od najboljih učenika u razredu. Kćerka je u vrijeme kada sam razgovarala sa kolegicom mamom bila tek upisala prvi razred i poprilično se lijepo snašla u školi, a najmlađe dijete je beba od nekoliko mjeseci. Kako rekoh, moj najstariji sin je veoma uzoran đak kojeg učiteljica uvijek hvali, napominjući kako je malo stidljiv, ali veoma pametan i nenametljiv dječak. Nisam bila presretna opaskom o nenametljivošću znajući da tako nikada neće doći do riječi, ali s obzirom da je sve drugo bilo u redu, prihvatila sam tu njegovu osobinu. S druge strane, njegova zamjerka učiteljici je što ga tako stidljivog ponekad ne primjeti kada se javlja i želi nešto reći, jer se on drži toga da digne ruku i čeka, a učiteljica se bori sa još 23 đaka od kojih većina ne čeka da ih prozove. Kući mu ponekad pomažemo oko zadaće, ali još od prvog razreda uglavnom je samostalan i u većini slučajeva niti ne znamo koje gradivo obrađuju. Dakle, po mom najstarijem djetetu ne mogu se požaliti na rad učiteljice. Mogla bih svakako predložiti neka unapređenja, ali u uslovima u kojima radi to nikako ne bi bilo fer.
A ŠTA KADA IPAK NIJE TAKO
Kako je školska godina odmicala, polako sam počela primjećivati nedostatak zainteresovanosti kod moje kćerke prvačića. Na početku školske godine bila je veoma aktivna, uživala je u crtanju. Većinu pjesmica i gradiva već je znala iz vrtića. Veoma je otvorena i nema nikakav problem sa stidljivošću, šta više veoma je radoznala, druželjubiva i elokventna. Ali ipak, nešto je kliknulo u njoj i malo po malo potpuno je udaljilo od škole. Jednom prilikom sam otišla kod učiteljice da pitam je li i ona primijetila promjenu, i ostala sam šokirana učiteljicinom potvrdom. Niti je zainteresovana da piše, niti da radi i najviše bi voljela provesti čas crtajući i pričajući, glasio je učiteljicin odgovor. S obzirom na to da i muž i ja radimo od kuće, ispisali sam kćerku iz produženog boravka i odlučili se više uključiti u njen školski rad. Međutim, išlo je veoma teško. Dijete je uporno odbijalo bilo kakve aktivnosti vezane za školu i nije joj bilo jasno zašto mora ispisati po nekoliko redova slova i zašto ne može kao do sada crtati.
Kako me frustrirala njena nezainteresovanost, tako me počela ljutiti učiteljicina nemogućnost da je animira, te potpuno oslanjanje na uključenje roditelja. Prvi razred koji svi predstavljaju kao igru, što u školi i jeste, kući postaje ozbiljna aktivnost za roditelje. Tako moja djevojčica dođe kući torbe pune crteža, od likovnog, preko moje okoline i muzičkog, a onda se očekuje da kod kuće sjedi i vježba čitanje.
Kako rekoh, nisam imala problema sa sinom, jer je on sve to sam uspijevao, ali ako dijete imalo odstupa od idealnog načina rada, potpuno se ostavlja roditelju da nadoknadi zaostajanje. Škola s jedne strane promoviše induvidualizam i kreativnu slobodu, a gap u neznanju moraju popunjavati roditelji.
ČIJA JE OBAVEZA OBRAZOVANJE DJECE
Roditelji od učitelja očekuju da imaju načina animirati različite profile đaka na učenje, a učitelji to ne mogu bez pomoći škole koja bi im trebala obezbijediti
vrijeme i prostor da se posvete đacima ponaosob. Trenutno je prvačićima škola svedena na tri časa po 45 minuta s kratkim pauzama. Dakle, prilagođena je starinskom načinu učenja, gdje je učitelj bio strogi autoritet, a đaci se plašili biti neposlušni, te su sjedili mirno i slušali. Tako, ako je neko i bio nezainteresovan za učenje, barem nije ometao rad učitelja. Mijenjanjem tog modela, novom načinu obrazovanja propustile su se prilagoditi dvije možda najvažnije dimenzije obrazovanja: vrijeme i mjesto rada. Potrebno je dati učiteljima više vremena i prostora koji bi im omogućio individualni pristup podučavanja đaka. Dalje, čini se da su pogrešno protumačene promjene u obrazovanju koje su trebale donijeti taj individualni pristup učenju, te prisniji odnos učitelja i đaka. Sloboda izražavanja kreativnosti svela se na to da đaci mogu bez razloga hodati na času ometajući rad učitelja i ostalih đaka, a da im pri tome učitelji ne mogu ništa. Tako je pokušaj individualnog animiranja đaka na rad potpuno stavljen u drugi plan, dok je učiteljska pažnja usmjerena na održavanje mira i površno prezentovanje zadatog gradiva. Sve više od toga prebacuje se roditeljima. To na kraju rezultira hibridnim načinom obrazovanja gdje djeca u školi nemaju skoro nikakve obaveze, a na roditeljima je kući da nadoknade nedostatke u znanju.
Obaveza da djeca nauče lijepo pisati kod kuće i da nauče dobro čitati čini mi se kao prevelik teret za zaposlene roditelje od kojih većina za to nije obrazovana, niti ima vremena za takvu vrstu posvećivanja. Očekivati da roditelji budu osnovni pokretač animiranja đaka za učenjem je suludo i u suprotnosti je s osnovnim principima školovanja – odgajanje uspješnog člana društva. Cijela ideja ranijeg polaska u školu je veći uticaj zajednice na dijete, te ugrađivanje zajedničkih vrijednosti. Ukoliko djeca provedu maksimalno dva do tri sata u školi gdje ih roditelji dovedu, a nakon toga čekaju i vode kući da uče i rade zadaću, tada je zajednički rad u školi bezusjpješan, a obrazovanje budućeg članadruštva prepušteno umornim roditeljima koji bi ipak trebali imati vremena da djetetu pruže više ljubavi i maženja nego lekcija iz moje okoline.
Na kraju sukob učiteljske i roditeljske strane sprječava se "gašenjem požara" davanjem dobrih ocjena, što u konačnici rezultira devalvacijom ocjena i velikim nedostatkom znanja koje će nam se uskoro kao bumerang velikom brzinom obiti od glavu.