U jednom odjelu strpano je devetnaest učenika. Da, strpano, a ne pažljiv o odabrano. Tako bar kažu neke ugledne i fine dame, koje su na svijet donijele isključivo genijalnu djecu. Prvi plač im je bio savršeno harmoničan, čak su uspjeli čisto pogoditi notu A. Prvi pokreti bili su im tako graciozni- pravi mamini i tatini baletani. Odmah su zaključili da je njihova beba, to malo čudno stvorenje koje samo plače i jede, savršeno i sveznajuće, dok isto to dijete nije bilo svjesno svoje egzistencije. Ostala djeca..., pa oni su samo mala dječurlija. Je, istina je, imaju i oni potencijala, ali... nisu toliko izraženi. Njihovi wunderkindi s njima moraju dijeliti znanje, klupe, zrak, a to im pomalo smeta. No, našli su način da iznesu svoje brige. Bit će to sljedeći roditeljski sastanak.
– “Moje dijete zna više. Ne znam zašto ste mu dali manju ocjenu. On je učio danima, iako on to zapravo niti ne treba učiti. I tako Vi onda nagrađujete znanje? Trojkom?“
Led je probila majka jednog lijepog, dobro odgojenog i inteligentnog dječaka, čija je inteligencija toliko visoka da bi trebao biti na mjestu samoga profesora. Budući da su mu pogriješili položaj u ovoj prosvjetnoj ustanovi, niti ne dolazi na sate.
– „On to sve već zna i njemu je jako dosadno.“, to bi otac rekao.
Njegova je soba puna diploma, a puni su i džepovi njegovih roditelja. Jedino što nije puno jeste glava tog mladića, jer je rijetko kada pogledao u knjigu, a i kada jeste, to bi isključivo bile slike.
Čuvši to, profesor bi nervozno progutao pljuvačku, pogledao u ostale roditelje, čije su glave bile pognute od srama i neugode. Ono što dječakov ćaća kaže, nije isto što kažu i njihova djeca.
S druge strane, djevojčica koja s njime sjedi u klupi – šuti. Štreberka. Ona se mora truditi, jadna. Tijekom sata većinom druži usta zatvorenima i odgovara jedino kada je se nešto pita. Ona je prisutna svaki dan, svaki dan sjedi na svome mjestu i piše lekcije u bilježnicu. Tja, nema pametnija posla. Ona to piskara samo kako bi izbjegla kontakt očima s učiteljima, jer nije sigurna u sebe, kao što je siguran taj sveznajući momak – nazovimo ga Oto.
A onda kada se dogodi nepravda učenicima kao što je djevojčica, svi bi šutjeli. Nije to ništa. Proći će je...
Međutim, Oto preko toga ne bi mogao proći, ili jednostavno rečeno, njegovi roditelji to ne bi mogli podnijeti. Prvo što im je činiti je otići na razgovor, pa ukoliko kesa ili ono čime je ta ista kupljena ne bude primljena, prelazi se na plan B. Taj plan je sačinjen od toga da mama namjerno „popljuje“ ime škole, stojeći ispred iste jer čeka svog dragocjenog potomka. Također je dio tog plana, mada se on uzima kao zadnji korak u nuždi – samo jedan lijep tekst kojeg će tata napisati u Wordu (kako bi se svako slovo fino posložilo i ostavilo dojam visoke pismenosti), a koji će proputovati društvenim mrežama. Čisto da svi vide kakvi su.
Škola, ne oni.
Oni kao roditelji bez stida i srama.
Kao odgajatelji svoga djeteta, razmaženog derišta, čija će budućnost biti stabilnija od budućnosti djece koja nisu proizašla od roditelja posađenih na udobnim direktorskim foteljama.
Kao uzor koji se otrovno uvlači u glave malo preostalih stabilnih ljudi.
Ipak škola, da.