Roditelji mogu imati i konstruktivnu i destruktivnu ulogu u obrazovanju djeteta. Konstruktivna je ta da svojim radom doprinose budućnosti svoje djece u školama, a destruktivna da svojim lošim odgojem i zanemarivanjem narušavaju opstanak djeteta u školama kao i njegovo ophođenje prema nastavnom osoblju. To potvrđuju slučajevi koji su se nedavno desili u Beogradu i u Lukavcu gdje je zbog lošeg odgoja i destruktivne uloge roditelja došlo do dječjeg nasilja prema nastavnom osoblju. Ali zašto je to danas tako i zašto je uloga roditelja danas dosta podcijenjena prilikom obrazovanja svoje djece?
Kada je riječ o obrazovanju djece o školama dosta je precijenjena roditeljska uloga prilikom njihovog obrazovanja. Mada mi danas ne vidimo stvarnu situaciju i to ustvari nije u svakom slučaju tako. Gdje su danas roditelji u školama i kakva je zapravo njihova uloga, da li je konstruktivna ili destruktivna, kako gledati njihovu ulogu sa pravne i psihološke strane? Da smo došli do zaključka da je danas uloga roditelja djece u obrazovanju destruktivna navode dva slučaja iz prakse prvi je lični primjer dječaka Koste Kuzmanovića u Beogradu koji se desio 3. maja 2023. godine. Prema izvještaju koji je potvrdila Al Jazeera Balkans desilo se sljedeće
„Naime, 11. juna 2023. godine u ovoj školi obilježava se 40 dana od velike tragedije kada je učenik te škole ubio devet učenika i jednog radnika osiguranja. Vlada Srbije je nakon tragedije u školi Vladislav Ribnikar osnovala i Savjet za sprječavanje vršnjačkog nasilja koji će u narednom periodu rad usmjeriti na efikasnijoj prevenciji, edukaciji i sprječavanju vršnjačkog nasilja. U ovom slučaju Vijeće roditelja ranije je tražilo da se rekonstruira događaj roditeljima, kao i da objasni kako teče istraga ali i u kojem statusu će biti roditelji.“
Dakle, u ovom slučaju definitivno postoji roditeljska odgovornost. Majka i otac povodom ovog pitanja još uvijek nisu ništa poduzeli, a protiv njih je sproveden krivični postupak. Kako navode srbijanski mediji Kosta je jedva čekao da bude oslobođen, nije tražio nikakav kontakt niti da vidi roditelje, također tim ljekara radio je na utvrđivanju činjenica i stanja pod kojim je zločin izvršen, na kraju je dječak izoliran od vanjskog svijeta te još nalazi na Klinici za Neurologiju za djecu i mlade u Beogradu, ne može pristupiti laptopu, telefonu, novinama, televiziji, policija ga čuva da ne bi naudio sebi i drugima a s obzirom na to da je on maloljetan, krivičnu odgovornost će preuzeti njegovi roditelji kao zakonski zastupnici.
Sličan slučaj samo s blažim posljedicama desio se 14. juna 2023. godine u Lukavcu blizu Tuzle. Naime, prema navođenju Dnevnog Avaza u osnovnoj školi Lukavac Grad desio se tragičan slučaj.
„Učenik s inicijalima G.M. pucao je u nastavnika N.O. s pištoljem koji je registriran na ime njegovog rahmetli djeda, te je prebačen na Odjel dječije psihijatrije u Sarajevu“, potvrđeno je za Avaz.
Tuzla nema takvo odjeljenje, te je iz toga razloga dječak prebačen u Sarajevo. Problem je nastao kada je dječak trebao biti smješten u Odgojni centar za što je bila potrebna saglasnost oca a koju otac nije htio dati. Otac je uhapšen i predat u tužilaštvo Tuzlanskog kantona.
S obzirom na to da iz navedenih izvora saznajemo da je dotičnom dječaku umrla majka, ovdje definitivno postoji očeva krivica te njegova destruktivna odgovornost kao roditelja shodno tome mora krivično i odgovarati.
Dakle, nakon stravičnog slučaja koji se desio u Srbiji, Bosna i Hercgeovina nije naučila lekciju, kazao je za Avaz profesor Fakulteta za kriminalistiku i sigurnosne studije Armin Krdžalić.
Krdžalić je još istakao da je očekivao da će institucije biti svjesne ozbiljnosti problema i brzo djelovati. Ali što smo naučili i što nam je pokazao slučaj iz Lukavca kada je učenik teško ranio Nedima Osmanovića. Krdžalić dalje navodi:
„Osiguranje škola podržava kao privremenu mjeru vraćanja sigurnosti u škole, ali kaže da nije zagovornik naoružavanja škola. Daleko bi bilo bolje u školama pojačati psihološko- pedagoški rad, rad s roditeljima, razmisliti o menadžerima sigurnosti koji će kroz sistem kognitivnih sposobnosti, prepoznati neprihvatljivo ponašanje i izraditi dokumente i procedure u školama kojima bi takve osobe bile izolirane od vanjskog svijeta i nasilnih oblika ponašanja“, zaključuje Krdžalić.
Kako ističe Prof. Dr. Vladimir Rosić u svojoj knjizi iz 2005. godine pod nazivom Obitelj, odgoj i škola, porodični odgoj za razliku od školskog odgoja je izuzetno važna djelatnost. Roditelji su djetetovi prvi učitelji zato što dijete u roditeljskom domu usvaja prva znanja, razvija prve vještine, umijeća i navike, razvija emocije, formira stavove, stječe prva socijalna iskustva, usvaja osnove kulture ponašanja, dobiva pomoć, zaštitu, ljubav i sigurnost.
Kada pričamo o konstruktivnoj i destruktivnoj ulozi roditelja ona djeca čiji su roditelji puni topline, razumijevanja, ali jasni i čvrsti u postavljanju pravila, u prosjeku su boljih socijalnih vještina, bolje se snalaze u društvu ili u školi, nego djeca roditelja koji postavljaju premalo ili previše ograničenja i pravila. Koliko god roditelji često bili prezaposleni, umorni ili napeti, uvijek postoje neke jednostavne male stvari koje mogu učiniti za djecu kako bi poticali njihov intelektualni ili emocionalni razvoj. Učenici će postizati bolji uspjeh u školi i dobivati bolje ocjene, ako su roditelji uvijek tu za njih, dok ako dijete dolazi iz porodice razvedenih roditelja, ili čak miješanih brakova, gdje nema mira, razumijevanja dijete će na kraju svakako krenuti lošim putem i popustiti kako i u školi tako i u privatnom životu, dolazi do zaključka Rosić.
Iskazanim zanimanjem za jedan segment djetetovog života, roditelji pokazuju da im je stalo do djeteta i da na nenametljiv način žele zadržati s njim kvalitetan odnos. Roditelji su oni najvažniji modeli djeci - ako su agresivni,nepošteni, lažljivi, jedino što se može očekivati od djece jeste da će i ona biti takva. Nažalost, danas je škola najčvršća poveznica između djece i njenih roditelja.
Rosić dalje u svom diplomskom radu iz 2005. godine ističe da se osim porodice uloga učenika u životu učitelja pokazala izuzetno važnom. Već prvi dan kada uđu u razred djeca stvaraju svoju sliku života u razredu, kakvo je to mjesto, šta je dopušteno, a šta nije, kakva je učitelj ili učiteljica, a kakva su druga djeca. Učitelji koji uspješno održavaju disciplinu već tog prvog dana svojim ponašanjem pokazuju djeci šta mogu očekivati.
Kakva je saradnja roditelja sa nastavnicima prilikom obrazovanja djece?
Rad s roditeljima je dinamičan proces koji podrazumijeva umjetnost, razvijanje pozitivnog kontakta s roditeljem, istinu, povjerenje i uvažavanje. Nastavnici su tokom školovanja pripremljeni za rad s učenicima, ali nisu dovoljno osposobljeni za saradnju s roditeljima. Pristup, cilj i način komunikacije razrednika s roditeljima može bitno uticati na uspješnost u realizaciji zajedničkog cilja - odgoja djeteta odnosno učenika.
U tradicionalnoj školi roditelji od učenika primaju informacije o svojoj djeci, ali često i upozorenja šta trebaju poduzeti da bi im se poboljšao uspjeh ili učenikovo ponašanje. Saradnja roditelja i škole ne smije se svoditi samo na sastanak na roditeljske sastanke ili na informativne razgovore s učiteljem o savladavanju nastavnog sadržaja i ponašanju djeteta prema odraslim i vršnjacima tokom boravka u školi. Roditelj nije kontrolor, nego saradnik i partner učitelju, a oslonac i podrška učeniku. Razrednik i roditelji nedjeljivi su partneri u odgojno-obrazovnom procesu. Uspostavljeno povjerenje, otvorena saradnja i međusobno poštovanje temelj su odnosa između razrednika i učitelja.
Prepreke u saradnji između roditelja i učenika
U praksi nažalost, neki roditelji ali i nastavnici postaju neprijatelji koji svoju snagu i energiju troše na svađe i međusobna opažanja. To se događa zato što roditelji i razrednici opažaju istu stvar različito, pa dok roditelj vidi svoje dijete, npr. kao energično spontano i društveno, razrednik ga vidi kao nediscipliniranog divljaka. Roditelji su skloni i optuživanju razrednika za neobjektivnost prema njihovom djetetu. Tako se stvaraju konflikti umjesto da se problemi učenika rješavaju konstruktivnim putem i da se zajednički pokuša pomoći učeniku.
Saradnja sa zahtjevnim roditeljima
Saradnju s roditeljima ponekad je teško uspostaviti jer ima onih roditelja koji misle da su se oslobodili odgovornosti odgajanja svog djeteta njegovim polaskom u školu, ili onih koji imaju nepovjerljiv, pa čak i negativan stav prema školi i roditeljima. Mnogi se roditelji zbog neinformiranosti o tome ko bi im uopće mogao pomoći u različitim problematičnim situacijama osjećaju potpuno bespomoćno. Takvi roditelji, uz sve probleme s kojima se suočavaju postaju razdražljivi, neprijateljski raspoloženi i depresivni, pokazuju nedostatak empatije prema djetetu, a mogu iskazivati različite negativne osjećaje prema učitelju i općenito prema školi.
Marko Jurčić u svojoj knjizi Pedagoške kompetencije savremenog učitelja iz 2012. godine tvrdi da kada su roditelji nezadovoljni radom učitelja ili postupcima sa djetetom, nije dobro da svoje nezadovoljstvo pokazuju pred djetetom. S druge strane, La Forge u svom istraživanju iz 1999. godine ističe da na djetetov razvoj štetno djeluje kada čuje roditelje kako govori da je škola gubitak vremena, da su učiteljeva pravila besmislena ili da je ono što dijete uči glupo ili beskorisno, i tu je još jedan primjer destruktivne odgovornosti roditelja.
Zaključak
Saradnja roditelja i učenika bitna je od samih početaka školstva što možemo zaključiti proučavajući razne knjige, članke i provedena istraživanja na tu temu. Kada je riječ o samom partnerstvu s roditeljima, postoje dvije grupe nastavnika. Jedni smatraju kako mogu biti učinkoviti ako ostvare saradnju s roditeljima, a drugi ipak vjeruju kako će njihov profesionalni status biti ugrožen ako uključe roditelje u unaprjeđivanje i provedbu kurikuluma te samim time sprječavaju i ostvarenje partnerstva s njima. Stoga da bi došlo do povjerenje između roditelja i djeca potrebna je čvrstva veza između njih, te moje je lično mišljenje da treba konstantno raditi na tome, jer roditelji su najveći uzor i učitelji svojoj djeci u današnjem društvu.