Živimo u vremenu kada sve vrlo brzo prolazi. Kako se društvo sve više organizira oko posla (a ne oko porodice ili ljubavi općenito), ispada da imamo sve manje vremena da budemo sa drugima. Ovaj problem je posebno uznemirujući za porodični život.Znamo da je za dobar psihosocijalni razvoj djece od suštinskog značaja, prisustvo i afektivna podrška roditelja. Ova podrška je posebno važna na ličnom putu, od djetinjstva do završne faze adolescencije. Međutim, znamo da se mnogi roditelji žale što su se umorni vratili kući, dok njihova djeca smatraju da ne vrijedi razgovarati sa starijima, jer nikad nemaju vremena. Kako će roditelji moći da zadrže posao koji je neophodan za opstanak porodice, a da ne zanemaruju potrebe svoje djece? Često se čuje da su roditelji sve manje uključeni u školski život svoje djece, prepuštajući isključivo školi zadatak njihovog školovanja. Znamo da se roditelji najčešće obraćaju školi u predškolskoj dobi, te da se njihovo učešće smanjuje kako napreduje u školovanju. Ne smijemo, međutim, zaboraviti da je i škola odgovorna za ovo otuđenje roditelja u odnosu na instituciju, jer ne pružaju uvijek jasne informacije, a istovremeno ne mobilišu roditelje na najbolji način. Međutim, raste uvjerenje da je obrazovanje mladih zadatak koji treba da preuzmu roditelji i nastavnici. Zato je potrebno izgraditi plodonosne odnose saradnje kako bi se postigao zajednički cilj: integralni razvoj mladih ljudi. Neophodno je da roditelji pretpostave da je njihovo učešće u školskom životu pravo i dužnost. Osim što je to dužnost kao roditelja to je ujedno i građanska dužnost. Prvi sastanci, koji se održavaju na početku školske godine, sa razrednicima i direktorima, veoma su važni, jer su roditelji informisani ne samo o tome kako mogu da saznaju o obrazovnom procesu svoje djece,ali i kako će se odvijati proces predstavljanja roditelja u školskim strukturama. Osnovno je da škola i roditelji hodaju ruku pod ruku jer će „otac“ uspjeti kao roditeljska figura samo ako pokaže svoju nesavršenost, gdje je voljan saslušati i razgovarati. Dok će nastavnik biti uspješan samo ako efikasno sluša svoje učenike i djeli svoje znanje. Jedino tako djecu ćemo moći obrazovati kao aktivne i kritične građane samo ako im dajemo primjer. Kada porodica i škola odluče da rade zajedno, komunikacija teče lakše, stvarajući dosljedan rad prije nego što se pojave problemi. Ovo je fundamentalno, jer, osim rješavanja postojećih sukoba, smanjuje se utjecaj onih koji se još uvijek mogu pojaviti.Mnogim prosvjetnim radnicima je teško da se nose sa sukobima učenika, jer ne razumiju šta se dešava u njihovim životima van škole. Isto tako, neki roditelji nisu u mogućnosti da doprinesu obrazovanju svoje djece jer ne razumiju njihovo iskustvo u školskom okruženju. Zbog toga je važno otkriti prednosti partnerstva između porodice i škole. Kada su ciljevi i odgovornosti usklađeni, i porodica i škola će biti spremniji da pomognu učenicima u školi, porodici i društvenom okruženju.