Ne traži ovaj konkurs nježne i divne priče koje oplemenjuju dušu kao one koje je pisao Šukrija i inspirisao milione čitatelja i čitateljica koje će kasnije postati roditelji. Druga su vremena! Drugi su roditelji i onih skoro pa više i nema iz vremena kada su se majke oblačile u zimske štofne kostime sa uzorkom riblje kosti i vrat grijale okovratnicima od lisica ili kuna, skoro živih. A lije u školama tada mudrost su značile kao i danas u basnama!
Bilo kako bilo, sa dnevnikom u ruci, skoro većim od ruke, kao dvadesetvogodišnjakinja hitim manjim školskim holom 1997. godine na svoje prve informacije. Otac djeteta, tada u 5. razredu , bio je samo pet-šest godina stariji od mene.
Kroz glavu mi je munjevito prolazilo sa koliko to godina je dobio sinčića koji je sav svoj temperament transparentisao u nemirnimfržastim šiškicama, a sav haos nedostatka odgoja kućnog izražavao bukom i galamom. Kada govorim o nedostatku , nije ga falilo ocu ispred mene, već dedi koji je godine svog sina poništavao kao gumicom što se briše grafitna olovka koliko god da smo napisali na hartijama ispred sebe.
„Ja mu, nastavnice, ništa ne mogu! Ne daju mi ga tiknuti, a ako ja zagalamim na njega, oni na mene krenu vikati da nisam ništa bolji!“
Ocjena još nije bilo nakupljenih, pa o ocjenama nismo ni pričali.
Poslije mjesec-dva onaj fržić bijaše malo ljepše složen na čelu, neuznemiren galamom koju je dječak iznenada stišao. Pobojah se da nije otac ugrabio priliku pa ga možda malo i „klepucnuo“ kako je rekao. Na dječaku su se danima dale zamijetiti promjene u ponašanju i dok sam sa ostalom djecom danima uočavala razlike između priloga i prijedloga, ovaj mališan ih je kao od šale raspoznavao, a nemir je bio neprimjećen do te granice da smo se svi pitali boli li ga stomak ili zub.
Postratna činjenica upisa roditeljskih zanimanja u dnevničku rubriku često me činila zamišljenom nad mojom generacijom u tom kraju mahom opisanom u tim rubrikama sa NK, OSNOVNA ŠKOLA ILI SREDNJA TROGODIŠNJA.
Tada, kao mladoj prosvjetnoj radnici bilo mi je čudno zašto prenaglašavati stručnu ili spremu roditelja do tih detalja. Zanimljivo je bilo što se u par slučajeva, obično ako je nekvalifikovan roditelj imao isto prezime ili bio u krvnom srodstvu nastavnika, ostavljala prazna ta „statusna“ rubrika što je bunilo više od samog „nezvanja“.
Zašto pravimo razčlike po bilo kojoj osnovi?
Zašto ? Zašto? Zašto?
Pitanja vrište bez odgovora.
Negdje pred kraj godine sav ozaren, ušao je nemirko u razred, donio kesu čokoladica iz Austrije i rekao:
„Dobio sam bicikl od daidže iz Beča jer sam slušao!... Jesam li, nastavnice, stvarno dobro slušao!“
Kimnula sam glavom bivajući u tim sekundicama svjesna koliko mi je porodica dječaka pomogla da odmah na početku karijere ne doživim fijasko.
Dvadeset godina kasnije, dok čekah bus na stanici ispred škole, zaustavio se metalik automobil i sa zadnjeg sjedišta je provirio fržić, isti kao nekad, sad već maskiran šišanjem u stranu na glavi mog bivšeg učenika.
Upitamo se za zdravlje uz pitanja za dječaka.
„Isti ja, razrednice, ali i njega će škola srediti kad krene najesen...“
„Tebe je, koliko se sjećam, sredio bicikl...“ uz smijeh oboje dodah.
„Ma, nisu više, razrednice, djeca kao mi! Mi smo gori od naših roditelja!“
„Je li se i tebi petlja otac ... brani unučića, šta li?“
„Ma, jok! Neće da zna – veli mi da sam imam odgovornost za svoje dijete!“
Dok se odmicao, nemirna ručica mi je maahala kroz zadnju šoferšajbu.
Nedavno mi neko nazva selam iz grupe mladića moderno obučenih i sa malo izgubljenim ovdašnjim naglaskom. Prepoznah fržić. Upitah ga za njegove. Reče da su dobro i da otac često spomene kako pamti školske dane u petom, šestom, sedmom, osmom razredu.
Vraćajući se kući, koraci me u islima vratiše opet u to vrijeme.
Struktura roditelja se mijenja. Danas skoro pa moji vršnjaci imaju svoje unuke u školskim klupama.
Generacija između nas premladih nekad i nas skoro pred penziju je ona generacija roditelja koja je mahom završila fakultete, imala ljepši tok i prilike životne od nas, i neka je, hvala Bogu, ali koja je izgradila i svoj, nešto odlučniji stav da pitaju, da predlažu, da se bore za svoju djecu, na ovaj ili onaj način.
Ljuštura koje se ne mogu kutarisati stariji od nas, je nažalost često sujetna i bez potrebe da se roditelji razumiju kako bi trebalo s obzirom da se vremena globalno mijenjaju, a ne kako je to bilo prije trideset ili četrdeset godina.
Ta vremena su prošla još onda kada sam ja na holu imala prve informacije u prvoj generaciji rada u školi.
„Jesmo li vakumirani?“ – pitaju jedni.
„Jesmo li toliko neprilagođenih stavova?“
„Tvrdo i nepokolebljivo sujetni?“
Ne znam! Nisam pametna kako odgovoriti. Niti se može tek retorički ili nekim već bljutavo sažvakanim floskulama odgovoriti čisto da se nešto kaže!
Možda odgovor treba potražiti u ponašanju mladih kolega koji nekako površinskim kopom svega oko sebe jednostavnije riješe sve.
Kakve „fajde“ od dubioznom promišljanju kako to mi činismo kad se, svakako, sve mijenja.
Ti mladi su već, ne samo kolege, već i roditelji!
Vrijeme za nove ramove u kojima se već skoro treća generacija dječaka sa fržićem sprema sa urođenim temperamentićem da uplovi u čamčić školske klupe i zamršeka nekim svojim ritmom valove koji zapljuskuju obale koje stoje, nepomične.