"Suradnja između škole i zajednice je nužna i neizostavna. Inkluzija u obrazovanju jedan je od aspekata inkluzije u društvu. To bi podrazumijevalo izgradnju dodatnih kapaciteta unutar škola uz suradnju učenika,učitelja, roditelja i cjelokupne društvene zajednice.“ Snježana Šušnjara: Pedagoške mrvice
Zaista sa svojim učenicima mogla sam napraviti čudo. Bili su odlični, vrlo dobri, dobri. I dječak Dado sa posebnim potrebama bio je prihvaćen, mi bez njega ne bismo mogli. To da se ne računa što ne može, već da se računa koliko može, to jest da iskoristi sve svoje sposobnosti, bio je moj moto u odgoju i obrazovanju svakog učenika, pa tako i njega. Znao je lijepo čitati, uredno pisati, glumiti i pjevati. A kad bi počela utakmica, ekipu je birala najbolja nogometašica Lorena Č. I Dado je bio golman. Inače, djevojke iz mog razreda bile su odlične u nogometu, isto kao i dečki. Isto tako, ravnopravno su radili u novinarskoj sekciji, dramskoj, literarnoj, folklornoj. Međusobno se nikad nisu ljutili niti svađali, a znali su raspravljati sve dok se ne ukaže neko dobro rješenje. Pravda mora pobijediti. Uglavnom, prihvatljivo većini.
Uz blagdan Sv. Nikole tražili su od ravnateljice da dopusti odlazak članova dramske sekcije u posjet Domu za stare i nemoće osobe u Vitezu kako bi svojim igrokazom sudjelovali na priredbi. I dobili su suglasnost, a mene zadužili da ih najavim kao goste sestri Rudolfi, ravnateljici Doma koju sam poznavala.
Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da su većinu stvari obavljali samoinicijativno, kao mala kazališna trupa. Brat i sestra, blizanci, zamolili su majku da sašije plašt za sv. Nikolu, krampusi su sami sebi nabavili crne kostime i "lopovske“ kape, Snjegovića je također "odjenula“ mama, a ja sam odnekud pronašla veeeliko bijelo platno... sniježni pokrivač. Također sam iznajmila ozvučenje i lampice od fra Vice koji se ponudio da ide uz opremu jer ga Dom zanima, a našao je iz Frame momka da rukuje tehnikom. Marijan je bio majstor tona i svjetla.
Primicao se taj dan. Pitali su me da ostali učenici idu i glume "skupinu djece“. Pošto je bio radni dan, svi su došli na nastavu i ponijeli sve što treba za školu kao i kostime za predstavu. Zamolila sam kolege da bar nemaju kontrolne ispite.
Autobus je stigao u dvanaest, a predstava je zakazana u trinaest sati. Generalnu probu smo imali dan prije. Nije bilo razloga da više probamo, dobro su naučili svoje uloge. Bila sam nekako ponosna. Sve godine rada u dramskoj uvijek bi mi moji učenici govorili: malo je publike, mala smo škola, mogu li glumci potražiti publiku...i sve tako. Sad im se želja ostvarila. Idu u goste da razvesele nečije bake i djedove u Domu. Skupili su novac od svoga maloga džeparca i kupili smo darove, kako i priliči: cvijeće, bombonijeru, voće...
Nisam ni slutila da je ovo sve „maslo“ njihovih roditelja. Zaista sam bila iznenađena kad sam na platou ispred Doma za stare i nemoćne ugledala majke, očeve, a od glavnih glumaca krenuo i djed, kaže da malo ,,izbliza izvidi kako je u Domu.“Također, mame nisu išle praznih ruku, svaka je nosila vrećice sa poklonima za štićenike,a jedna i drvo života za Dom. Osoblje doma kao i s.Rudolfa bili su gostoljubivi.
Lijepo su nas primili i počastili kificama, čajem, kavom. Voditeljica programa najavila je igrokaz „Alo, policija, opljačkan sam.“
Predstava je odigrana bez greške. Poslije se časna sesrta zahvalila. Pustili su kolo.
U kolu je bila po neka bakica, osoblje, glumci... poveliko kolo. Priđe mi Amila pa će u povjerenju: – Nastavnice, mene Dado hoće prekrstiti... hoće li mi išta bit?
Ja: – Ma, pusti ti njega, kakvo njegovo krštavanje, nije on svećenik. Nemoj mu zamjeriti, znaš ga. Neće tebi ništa biti, zanemari.
Tako se završio naš posjet domu.
Ali, uvijek mi prirede po neko iznenađenje. Anamarija najednom ciknu ko guja ljuta! Šta bi? Ne vidim ništa, samo njena majka joj nešto govori... ne čujem. Majka je, izgleda, prekorila.
Poslije mi u autobusu svi uglas govore: Sagnula se svezati pertlu, a u tom trenu ispred nje se stvorio pravi Krampus, njihov, iz Doma, sa šibom, samo mu oči vire... uh, kako se uplašila! – A ona baka što je ostala sjediti kad su drugi otišli liftom u sobe... ne može baš dobro pričat... al sve razumije – govori Matea.
– I, šta s njom?
– Ništa, smijala se Anamariji. Onda je Dado pitao koja je ljepša, ona ili Amila. Baka pokaže na Amilu, palac gore i još poljubac, a za Anamriju palac dolje i... ko da je haj huj... Dado kaže: – Koja bolje uči? A baka opet sve pohvale za Amilu.
Svi se smiju. Amila će: – Žena voli kolo, a ja sam najbolje igrala, šta hoćete?!
– E neka smo i mi jednom izašli iz one naše škole. Jesmo li bili dobri?
– Naravno. I u Domu za stare danas ste štošta novo doživjeli.
– Baš nam je bilo lijepo – veli Gogo. Ove godine nije bilo ni izleta, svaki dan kiša.