Roditelji su ti koji upravo doprinose obrazovanju djeteta, kupuju im odjeću, obuću, pomažu u njihovom školovanju, upravo oni pomažu da se dijete razvije u zrelog čovjeka, i naravno da se izgradi kao snažna osoba i ličnost. Međutim, mnogi danas ne poštuju reformu školstva i ne udovoljavaju zahtjevima Porodičnog zakona. Pitamo se zašto je ustvari tako i postoji li način da se to promijeni?
Roditeljstvo i odgoj djece promiče i podržava tjelesni i emocionalni i društveni razvoj djeteta od najranije do odrasle dobi. Roditeljstvo se odnosi na zamršenost odgoja djeteta a ne isključivo na biološki odnos. Ipak, najznačajnija uloga roditelja jeste u školovanju djeteta. Otac i majka imaju veliku ulogu od polaska djeteta u vrtić, zatim u predškolsku ustanovu i na kraju u osnovnu školu. Oni su ti koji svoje dijete uče životu, usmjeravaju na pravi put, te koriguju njegove greške i postupke.
Prema Porodičnom Zakonu Federacije Bosne i Hercegovine, roditelji i djeca imaju podjednaka prava, dužnosti i odgovornosti. Dakle, kako se u Porodičnom Zakonu navodi:
„Roditelji imaju pravo dijete odgajati u duhu mira, tolerancije, dostojanstva, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti a u skladu s uzrastom i zrelosti djeteta unaprjeđivati njegovo pravo i mišljenje na slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Shodno tome, roditelji ima pravo i dužnost starati se o obrazovanju svoje djece. Obrazovanje treba da bude usmjereno na razvoj osobnosti djeteta i razvoj njegovih fizičkih i psihofizičkih sposobnosti, na poštovanje osobnih prava i sloboda čovjeka, na pripremanje djeteta za odgovoran život u društvu, te poštivanje prirodnog okoliša. Roditelji su dužni prije svega starati se o redovnom osnovnom i srednjem obrazovanju, a po mogućnosti i o visokom obrazovanju i nakon visokog obrazovanja u zavisnosti od okolnosti.“
Prema riječima Orlić Stelle diplomiranog pedagoga i socijalnog radnika s Filozofskog fakulteta u Splitu koja u svom diplomskom radu iz 2021. godine navodi da “unatoč tome što je uključenost roditelja u školovanju djeteta od velike važnosti, ali koliko roditeljska uključenost utiče na obrazovna postignuća djece zavisi od vrste uključenosti. U skladu s tim razlikuje se bihevioralna uključenost koja podrazumijeva uključenost roditelja u školske aktivnosti ili pomoć u učenju kod kuće, kognitivna aktivnost koja se odnosi na poticajne aktivnosti i iskustva te osobnu uključenost koja podrazumijeva stavove i očekivanja roditelja o školi i učeničkoj dobi.“
Dodaje da se pritom bihevioralna uključenost roditelja u obrazovanje djeteta može definirati kao kompleksan, višedimenzionalan koncept koji obuhvata više aktivnosti i praksi koje su povezane s djetetovim obrazovanjem, a koje se provode u školi ili kod kuće. Sudjelovanje roditelja u obrazovanju djeteta doprinosi njihovoj percepciji sebe kao angažiranog i brižnog roditelja. Ispitivanje psiholoških i obrazovnih istraživanja sugeriralo je da će vjerovatno na roditeljsku ulogu roditelja vjerovatno utjecati opća načela koja vode njihovom definiranju roditeljske uloge, njihova uvjerenja o razvoju djeteta i odgajanju djeteta i njihova uvjerenja o prikladnom roditeljskom domu to jest podržavaju uloge u obrazovanju djece. Općenito, izgradnja roditeljske uloge čini se važnom za proces uključivanja prvenstveno zato što se čini da uspostavlja osnovni spektar aktivnosti koji će roditelji smatrati važnim, potrebnim i dopuštenim za vlastite akcije u svoje ime i u ime svoje djece. Izgradnja i funkcionisanje roditeljske uloge jasno počinje prije i širi se izvan djetetovih godina u školi, a tokom tih godina utječu i pod utjecajem drugih područja djetetovog života. Međutim, interes je u ovom slučaju upravo usmjeren na roditeljsku ulogu jer utječe na roditeljske odluke o uključenosti o školovanju djece.“
Kakva su prava, obaveze i odgovornosti djeteta u obrazovanju?
Svako dijete treba biti upoznato sa svojim pravima ali i odgovornostima. U današnje vrijeme sve više djece zna svoja prava prilikom obrazovanja od osnovne pa sve do srednje škole i upoznati s tim što su im roditelji i škola dužni pružiti, ali je sve manje djece upoznato s dužnostima. Zbog toga su danas djeca sve manje spremna na saradnju i ulaganje truda kako bi ostvarili određeni napredak.
Kako se navodi prema Porodičnom Zakonu Federacije Bosne i Hercegovine i Roditeljskom pravu s ciljem unaprjeđenja prava djeteta 1989. godine donesena je Konvencija o pravima djeteta Ujedinjenih nacija. Konvencija skreće javni interes za tretman djeteta u društvu, pa time i odgovornost roditelja prema djeci. Konvencijom se određuje prvenstvena odgovornost roditelja da djetetovi najbolji interesi trebaju biti najvažnija briga roditeljstva. Ističe se pravo djeteta da prema njegovom mišljenju pristupi s posebnom pozornosti te roditeljska odgovornost da ozbiljno shvati djetetove stavove i ohrabruje ga na zajednički i odgovorni dijalog, bez primjene posebnog mišljenja i dijaloga. Djeca imaju određena prava koja ne trebaju zaslužiti, već im ta prava trebaju samo zato što su ljudska bića. Sva prava za sobom povlače i određene odgovornosti. Kada se konkretno govori o pravu djeteta na obrazovanje, tada dijete treba biti svjesno da to pravo za sobom povlači i određene odgovornosti, tačnije da se ono treba truditi, učiti i postići školski uspjeh koji odgovara njegovim sposobnostima.
Pritom su roditelji ti koji svoju djecu uče pravima, obavezama, odgovornostima u svakodnevnim situacijama te im pomažu u zaštiti tih prava, tačnije štite ih unutar svojih mogućnosti. Tako roditelji uče djecu pravima, obavezama i odgovornostima koje trebaju imati kroz redovno školovanje, što će im pomoći da se osjećaju korisnima, da prime pohvale i da dobiju nagrade te steknu smjernice od roditelja šta je ispravno i na koji način postizati određene ciljeve. Pažnja se usmjerava na okruženje u kojem se odvija obiteljski život i roditeljstvo, pa se prepoznaje da društvo treba pružiti odgovarajuću podršku roditeljima i osnažiti ih kako bi postupali u najboljem interesu djeteta, razvijajući njihov osjećaj vlastite vrijednosti i komponetnosti.
Da li se reforma školstva odnosi na roditelje?
Danas roditelji zapravo na pogrešan način shvaćaju koncept obrazovanja i samim time trebaju poštovati i reformu školstva koja se ujedno odnosi i na njih. Međutim, neki roditelji ne poštuju tu reformu jer smatraju da to njima ili njihovoj djeci ne treba. Ali zašto im to ustvari treba. Dakle, i roditelji su sastavni dio obrazovnog procesa kod svoje djece pa i samim tim moraju se voditi kako im reforma i Zakon nalaže. Miro Pandur koji je generalni direktor Dječjeg magazina PC ŠKOLARAC, te urednik Facebook stranice i portala učitelj 21. vijeka u svom izlaganju navodi sljedeće:
„Roditelji se podjednako kao i nastavnici zalažu da dijete zavoli školu i školski rad, da rado ide u školu, da s osjećajem zadovoljstva udovoljava školskim obavezama, da samoodgovorno djeluje u kolektivu, da se odgovorno ponaša i organizovano zabavlja, da u izvoru sadržaja zabave ima ukusa i da se suprotstavlja svim negativnim pojavama koje bi mogle da uspore njihov razvoj. U uvjetima bliske saradnje između roditelja i nastavnika moguće je kontinuirano pratiti rad i razvoj učenika i ukazivati mu blagovremeno na eventualne propuste i zastranjivanja i otklanjati negativne osobine koje se pojavljuju u njegovom životu i radu.“
Nastavlja da se roditelji zajedno sa nastavnicima dogovaraju kako je moguće poboljšati materijalne uvjete škole, povezati školu za životom i učiniti je istinskom radionicom ljudi. Oni obezbjeđuje jedinstveno djelovanje svih odgojnih faktora, brinu se da društvena sredina osigura povoljne uvjete za socijalizaciju, humanizaciju i afirmaciju ličnosti. U uvjetima jedinstvenog odgojno-obrazovnog djelovanja porodice i škole ne može biti u principijelnim pitanjima, razmimoilaženja između roditelja i nastavnika u koncepciji odgojno-obrazovnog rada, u stavovima prema učenicima, u izboru adekvatnih metoda, sredstava i oblika rada, u izgrađivanju društvenih, moralnih i karakternih osobina, u pripremanju mladih za aktivan stvaralački rad i aktivnu društvenu ulogu, u profesionalnom usmjeravanju i osposobljavanju mladih ljudi. Shodno tome, možemo zaključiti da su roditelji i nastavnici odgovorni za svestran i harmoničan razvoj mladih ljudi.
Saradnja roditelja i škole doprinosi aktiviranju i osposobljavanju roditelja za pedagošku djelatnost, omogućuje roditeljima uvid koliko je moguće pomoći školi u njenom radu i ostvarivanju jedinstvenih pedagoških akcija. Škola ujedno upoznaje roditelje s promjenama i reformama koje se u njoj vrše, kako bi ih roditelji shvatili i prihvatili kako bi se suzbilo nepovjerenje prema novom. Škola ukazuje roditeljima nužnost rješavanja svih odgojnih problema u skladu s ciljevima i zadacima odgoja na nužnost stjecanja znanja iz oblasti pedagogije, psihologije i drugih nauka, upućuje ih kako da djeci pomogne u učenju, da savladaju tehniku učenja, steknu radne navike i slično. Škola nalazi i pogodne oblike, puteve i sredstva rada kojim ta znanja prenosi na roditelje.
S druge strane, roditelji trebaju da pružaju dragocjenu pomoć školi i nastavnicima u razvoju odgojno obrazovne djelatnosti. Ta pomoć se, između ostalog, sastoji u pružanju olakšica nastavniku da upozna dijete, uvjetima u kome ono živi i radi, probleme s kojima se bori, njegove vrline i mane, da u rješavanju vaspitnih i drugih faktora škole angažira sve zainteresirane faktore i učini ih odgovornim. Bez iskrene saradnje škole i roditelja nema ni jedinstvene pedagoške akcije, a samim tim neće biti ni očekivanih rezultata. Saradnju porodice i škole ne smiju shvatiti ni jedna ni druga strana kao prigodan kampanjski rad. To mora biti promišljen, organiziran i planski posao koji ulazi u prvi plan odgojnih nastajanja. Kod obje strane treba postojati uvjerenje da se odnos učenika prema učenju i radu ne formira samo u školi, nego i u porodici. Važno je dakle aktivirati roditelje. Sve roditeljske akcije, koje idu za tim da unaprijede odgojne i obrazovne zadatke škole, da pomognu fizički i kulturni razvoj djece, da podupiru što bolja nastojanja škole, sve su to akcije za što bolju i uspješniju saradnju porodice i škole. Akcijom, odnosno radom izgrađuje se najjača saradnja. Saradnjom se osiguravaju najbolji metodi odgoja, te stvara kod učenika povjerenje u poduzete mjere i sigurnost odgajatelja odnosno roditelja ili nastavnika da će uspjeti u odgojno-obrazovnom radu.