U većini konkvekcionalnih učionica, učeni smo pamtiti gradivo. Za naučeno dobiti ocjenu. Radeći godinama kao nastavnik, aršini za znanje mjenjali su se, kao rijeka nekada mirna na izgled pitoma, a nekada mutna i zastrašujuća. Dati ocjenu za znanje, a ne za status roditelja, shvatila sam prošle godine s okusom pelina na usanama, tog majskog dana. Zadnjeg dana mjeseca maja suncem okupanog. U prirodi sklad boja i mirisa, čarobno za oko. Prirodni zakoni su jasni, ovi ljudski su neuredni kao rukopis đaka prvaka. Biti nastavnik, nije baš lagan posao u vakat nepravde i zuluma. Ocjena za znanje je jedino mjerodavna, kao smjena dana i noći. Nastavnik je nekada bio oličenje autoriteta za učenike, ali i roditelje. Tako je bilo u davna vremena, kada se znalo, ko vozi, a ko kapiju otvara. Taj sistem vrijednosti ne postoji u obrazovnom sistemu, odnio ga vremenski točak. Tako biješe nekada. Sva podsjećanja na prošla pravedna vremena u obrazovanju su hici kojima sama sebe ranjavaš. Vrijeme neminovno teče, kao što teku rijeke koje se ne mogu vratiti uzvodno.
Tog majskog dana, sunčevim zracima okupanim, na razgovor me direktorica zvala. Znala sam razlog, intuicija šapuće kada usne ćute. Okucaji srca užurbano su lupali, kao kapi kiše o okna prozora. Činilo se kao da će eksplodirati kao bomba. Penjala sam se stepenicama, teškim koracima. Noge kao da su od olova. Pokucala sam i ušla u kancelariju direktora. Nimalo iznenađena, gledala me pogledom kao lovac kada hvata plijen. Ne kažu uzalud u Bosni: “Oči su ogledalo duše“. Nije mi ni ponudila da sjedem, samo je izdeklamovala kao političar na izborima: “Zašto ste dali ocjenu četiri učeniku, kada znate da je dijete uglednog ljekara. Zbog Vas, dolazi nam inspekcije. Vi meni stvarate probleme. Zar je teško učeniku imučnih roditelja teško dati peticu. Zaslužio je, ako ne zbog znanja, onda zbog oca ljekara koji spašava ljudske živote:“ To izusti, a mene kao da pogodi mačem posred srca. Najveća mudrost je ništa ne reći ili ćutnja je zlato. Te, nastavi dijalog:“Zbog vas su dolazili i roditelji i vašeg ocjenjivanja po starim pravilama.“. Pomisili u sebi, nema starih i novih pravila, postoji samo jedno pravilo na pijadestalu u obrazovanju, a to je ocjena za znanje. To se ne mijenja, kao što se ne mjenja plima i oseka. Podiže se s mjesta, koje se zaslužuje stranačkom pripadnošću, a vrlo mali broj je onih koji tu poziciju dobiše znanjem kao krunom koja sija na suncu. To su unikati u svijetu duplikata. Na korak od mene tonom arogancije reče: “Vi, rušite ugled škole, što ne udovoljavate željama imučnih roditelja.“ Pomislih, nastavnici nisu zlatne ribice da roditeljima ispunjavaju želje. Mi smo da ih naučimo, a ocjene su za znanje, a ne za status roditelja. Gledala sam je i slušala kao sunđer kaji upija vodu. Samo kratko odgovori pedagoški kao strijela što pogađa metu. Da, ocjena se daje za znanje dok je svijeta i vijeka, a ne za status roditelja. Takav je kod sistem vrednovanja znanja zasnovan na pedadoškim i didaktičkim pravila, a ne po željama roditelja. To joj odgovori prepuna samopuzdnja, bez imalo straha. Što bi pjesma kazala: “Ponosna kao zemlja bosanska.“ Način na koji procjenjujemo ljude u bilo kojem trenutku, važan je za određivanje načina na koji reagujemo. Ako neko razmišlja drugačije, to ne bi smjeli doživjeti kao prijetnju i motivaciju za ponižavanje ili uvredu, i ne bi smjeli reagovatin ljutnjom.
Podigoh se sa stolice na kojoj sam sjedila, kao na optuženičkoj klupi, a da grijeh nikakav nisam počinila. Laganim koracima kao povjetarac u proljetne dane spuštala se niz stepenice koje vode ka izlazu iz hrama znanja-škole.
U glavi misli mi se rojile, kao kapi kiše u jesenje dane. Od oca sam često slušala riječi iztkane iskustvom mudrosti: “Šta god radiš, radiš pošteno.“ Pogleda u nebesko plavi svod i pomisli da je moj rahmetli babo, danas ponosan na mene. Vjerujem da iz druge dimenzije vidi, sve što mi se dešava. Čuda se dešavaju, ako vjeruješ u njih cijelim srcem.
Riječi direkotora koje su satkane od otrovnih strijela, nisu me zaboljele. To je svakodnevnica nastavničkog poziva sa kojima se nosimo. Stekli imunetet na prozivke roditelja, direktora i ponekih kolega koji su u službi direktora.
Moj životni moto je:ostani sama na strani istine, pravde, znanja jer to su postulati na kojima se grade buduće generacije. To je kantar nastavničkog poziva, a poslije se sve izbistri.
Roditelji su kometentne osobe za odgoj u kući, za saradnju sa nastavnikom. Za mene je to saradničnički odnos s ciljem motivisanja djeteta na bolji uspjeh zajedničkim djelovanjem. Roditelji se ne smiju miješati u posao prosvjetnih radnika, jer su oni najmjerodavaji za ocjenu učenika. Želje roditelja treba ispuniti, samo ako je dijete naučilo ono što je nastavnik tražio od njega. Sistem vrednovanja znanja učenika ne smije i ne može mjenjati statusom “imučan roditelj“.
Za mene kao nastavnika znanje je sredstvo za bolju budućnost, a to je uzbudljivo.
„Najbolji učitelji ujedno su i najzahtjevniji učitelji: oni od učenika zahtijevaju razmišljanje“. – W. Glasser