Kažu da mozak ostaje svjestan čak i nakon što srce prestane kucati. Razumijete što se dogodilo, vidite uplakane ljude oko sebe, no ne možete reagirati, reći im da ste ipak tu. Neki naučnici tvrde da mozak ostaje toliko dugo "živ" da, još jednom, prođe kroz Vaš cijeli život, ili barem one najljepše uspomene.
Da li je to istina, saznat ćemo možda nekada, no, ono u šta sam sigurna, da je jedna od mojih najljepših uspomena prvi dan osnovne škole.
Roditelji su me odveli u potpuno neistraženu prostoriju ispunjenu ljudima i djecom s kojom ću, iako nisam bila svjesna, provesti narednih devet godina. Bila sam sva sretna što ću imati drugare i novo mjesto za druženje. No, na moje iznenađenje, nisu baš svi na taj način gledali školu. Neki su plakali, vrištali, tako da je prvo zvono bilo nečujno, samo zato što su se odvojili od roditelja. Nekima je to bio i prvi put da ih roditelji ostave na neki duži period. No, iskrena da budem, ni roditeljima nije bilo baš svejedno, pa su na kraju neki morali presjediti prvi čas sa nama, a potom se, uz još gori plač, razdvojiti sa svojim djetetom.
Tada i nisam shvaćala da je to veliki problem, jer taj trenutak bio je početak, ne samo školovanja, već i roditeljstva u osnovnoj, a kasnije i srednjoj školi.
Teško je, gotovo i nemoguće reći, u kom trenutku, i zašto su roditelji postali X faktor našeg obrazovanja. U suštini, roditeljstvo se u školu uvlačilo postepeno, sve dok trenutka do kojeg su roditelji postali bitniji faktor školovanja i od djece, a kamoli prosvjetnih radnika.
Možda je nemoguće reći kada su roditelji zamijenili đake u klupama, ali je lagano odgovoriti na pitanje zbog čega je to tako.
Često nas mlade, rođene u drugom mileniju, nazivaju generacijom Z. Naše odrastanje se razlikuje od odrastanja naših roditelja, a kamoli odrastanja naših predaka. Dobijamo od najmanjih nogu sve što želimo, nadmećemo se materijalnim i ne cijenimo ono što imamo. Naši roditelji, koji su rođeni u periodu kada je i kesa bombona bila luksuz, nisu željeli da njihovo malo čedo prolazi kroz istu patnju i bol kroz koju su oni prošli .Sve bi to bilo lijepo i krasno da smo se zaustavili na kesi bombona. No razmaženost koju je dobila ova generacija napravila je korov školstva.
Škola i roditelji donijeli su i neke dobre primjere, jer vjerovatno da roditelji nisu na ovolikoj važnosti, postojale bi i dan danas fizičke kazne za neposluh, ili dobro poznati ćošak. Za društvo u kojem je ‘’najbolja’’ poslovica "Batina je iz raja izašla", da roditelja nije bilo, ne vjerujem ni da bi došlo do neke revolucije po pitanju toga.
No, u trenutku kada je nastavniku prekinut autoritet, škola je prestala biti ODGOJNO-OBRAZOVNA institucija. Postala je samo i isključivo obrazovna. Zbog roditelja koji, poput demona, stoje nastavnicima iza vrata, i pušu na svaku "ocjenu koje njihovo dijete nije zaslužilo", nastavnici su, nažalost, i izgubili želju da oblikuju svježe umove onako kako bi trebalo. Škola, upravo zbog toga, više nije mjesto spasa, mjesto gdje ostavljate svoje probleme, već mjesto gdje ih nastavljate – ili pogoršate, u zavisnosti u kakvom ste društvu. To što su roditelji u školama razlog je šutnje na nasilje, razlog je pucnjava u školi, jer nastavnik, pedagog, profesor, psiholog nije nadležan da to dijete uputi gdje bi trebalo.
Zbog roditelja u školama danas imamo loše rezultate na svim testiranjima, mi kao djeca, učenici, ne znamo razliku između bora i lipe, testovi pokazuju da smo nepismeni, žargonski rečeno – glupi.
No isti ti učenici, koji su najgori po PISA testiranjima, briljiraju na prestižnim sveučilištima u svijetu.
Zašto? Zato što kada odemo vani, nema roditelja koji bi mogli doći profesoru i prijetiti mu otkazom ako njegovom sunašcu ne da najvišu ocjenu.
Zbog roditelja u školama imamo i polupismen nastavnički kadar, koji će preći u nepismen kada upravo ova generacija Z zavlada obrazovanjem.
Da budem iskrena u ime svih učenika Bosne i Hercegovine – nama savršeno odgovara što roditelji sve više uzimaju dio kolača zvan obrazovanje. No, odgovara li Vama, da nama takvima sutra ostavite državu?
Možda bi bilo najlakše za sve nas da roditelji, koji toliko žarko imaju želju uplitati prste u obrazovanje, sjednu umjesto nas u školske klupe.
Mi se, sigurno, nećemo buniti.