Kosta, koliko košta život?

04.06.2023
Adis Arnaut

Kosta, koliko košta život?

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2023.

Priča inspirisana nedavnim događajima u Srbiji. Sadrži elemente umjetničke ne-stvarnosti kako bi se postigla poenta. Svaka slučajnost je slučajna.

 

– Jesi li spreman, Kosta?

– Evo, još samo jaknu.

Odzvanjalo je u kući, a nije se znalo da Kosta odlazi u streljanu s ocem. Iako su prošle sedmice imali roditeljski na temu „Pričajte sa svojom djecom. Lego kockice, a ne igrice-ubice“.

I da, profesor nas može naučiti o tome koliko je Sunce udaljeno od Zemlje – ali ne i o tome kako se zaštititi od sunca na plaži; profesor nas podučava koliko je dva plus dva – ali nam nikako ne može objasniti kako napraviti bankovni račun da ne moramo brojati pare sami; profesor nam može reći da je pištolj bez dozvole zabranjen – ali nam ga sigurno ne može oteti.

Živimo u takvom zgnjavljenom vremenu gdje je, nekako, sve pristupačno i na dohvat ruke: još malo pa će na benzinskoj pumpi biti braunila sa heroinom, u prodavnicama će se na tezgama prodavati i spid, a pisat će se kredom napravljenom od „bijele koke bez perja“.

Koliko li život košta? Zamislite da ustanete jedno jutro i odvedete sina ili kćerku u streljanu. Umjesto da sjedi kod kuće i uči boje, brojeve, nešto što bi mu moglo pogurati karijeru; da razvija kreativnost gledavši crtaće – uči kako se repetira puška. Zašto, dragi roditelji? Je li možda škola kriva zato što je nekoliko anđela odletjelo ka nebu? U ovom ludom vremenu, mentalno zdravlje je najvažnije. Šta ako je Kosta bio zlostavljan od strane djece? Jeste li, Kostini roditelji, pričali s djetetom o tome?

Balkanski život je hitar: uvijek negdje žurimo, ni na šta ne stižemo na vrijeme, oko nas je neka brza ludnica i samo nam je važno da djeca nisu gladna – da su sita, da nisu žedna – već napojena nektarom. A, što se tiče onog psihičkog nektara koji ima opojna dejstva uzrokovana neinteresovanjem za svoje dijete, o tome bi se moglo malo duže razgovarati – duže od zvuka krčenja crijeva, zasigurno!

Koliko god da su škole održale predavanja, roditeljskih sastanaka – škola nije prvi dom, već drugi! Zašto ide jedan pa dva, prvi, pa drugi? Zašto ne dva, pa jedan?

Razlog je prost: roditelj je onaj koji je napravio čip i ugradio ga svome robotiću pri rođenju. Sve što roditelj radi prvih pet godina – dijete sluša i snima na čip, a to će biti projektovano za isti broj godina: bilo to dobro ili loše.

Pa, ako dijete učite da kaže „hvala“ – čip će progovoriti „hvala“.

Ako dijete učite da kaže „bum“ – on će uzeti pištolj i napraviti „bum“.

Ne možete držati cigaretu u ruci i djetetu govoriti – Sine, kćeri, nije dobro pušiti. Ti vizuelni receptori robotića zasigurno će zapamtiti svaku sitnicu, a čija će projekcija kad-tad zapaliti svijet.

Odgoj je najvažnija stvar na svijetu i nemoguće je da dijete sve odgojne sekvence nauči u školi. Učitelj je poguranac, neka grana podupirač, energetski napon za čip – a roditelj je tvorac čipa i jedini zna tajne kodove za uzbunu.

I dok su ti anđeli na nebu, radi li se išta po pitanju djece? Grade li se novi čipovi za automatske padobrane, super-brzinu, teleportaciju? Djeca su blago ovoga svijeta i sigurno nisu zaslužili da umru tako mladi.

Vidite, kao što zarez može nekada da košta života, tako i jedna rečenica snimljena na čip može da promijeni svijet ili pošalje nekoga na Put-Bez-Povratka:

Ne, ubijte!

Ne ubijte!

 

Odgajajte, ne sjedite!

Pjevajte, na sat ne gledajte!

Učite da broji, same ih ne ostavljajte!

 

Svijet je postala fabrika za ubice, a za šalterima fabrika rade upravo roditelji koji su djecu slučajno donijeli na svijet, ili s pregršt ljubavi – ali su rođeni u brzom vremenu i sve im je važnije od vlastite djece.

Kosta, koliko život košta? „Pošto košta?“

Želim da ti pošaljem ovo pismo i hoću da mi ga vratiš pošto ga i tvoji roditelji pročitaju.

Želim da ozdraviš, dragi Kosta. Hoću i da se riješiš svih briga i da budeš preporođen. Ti si jedno dijete koje lovi dugu, ali dugu nikad nije vidjelo. Ti si drag i veseo kao u autobusu pred ekskruziju, samo ti nisu pružali dovoljno pažnje.

Poleti, skoči, napravi hop! Reci roditeljima da te vole i da je pomaganje sa zadaćom jedna stvar, a tvoje mentalno zdravlje potpuno druga.

Tvoj nepoznanac koji te voli.