Prvi je roditeljski sastanak u školskoj godini. Nova lica, nova nada, velika očekivanja. Komunikacija stidljivo, pa kao da će nabolje. Roditelji očima uz učionicu, niz učionicu. Nakon generalnih informacija o pravima i obavezama učenika i roditelja, upoznavanja s pravilima ponašanja, kodeksom oblačenja, nastavnim planovima, nastavnim kalendarom i ostalih, za roditelje manjevažnih tričarija, razrednica oprezno pravi uvod za posljednju tačku dnevnog reda. Potanak je led roditeljski sastanak. Već ima dovoljno iskustva da zna kako mora dobro “prodati” važnost Savjeta roditelja kao organa bitnog u obrazovnoj mašineriji. Ravnopravan je to klip u trocilindričnom motoru, koji tvore roditelji, skupa s nastavnicima i učenicima. Svjesna je razrednica da današnji roditelji ne vole baš da se uključuju u rad škole, onako kako je primjereno. Postoje nove forme, digitalni je vijek, pa i ljudi su sve manje analogni. Prvi je roditeljski, skoro svi su došli, neki čak i u paru, valjda idu u šetnju poslije, srećom lijep dan, traži se stolica više. Neki već kod prve tačke pogledaju na sat. Razrednica molećivim pogledom pokušava uhvatiti dva entuzijastična roditelja koji bi se prihvatili ove odgovorne uloge. Nijedna ruka podignuta, svaki pogled spušten. Muškarcima odvezane pertle, žene nešto po tašnama. Čuje se romor pridošlog roditeljskog para, kojem je ovaj sastanak kratka usputna stanica u važnije životne stvari. Razrednica u pomoć priziva iskustvo. Pokušava identificirati samo jednu mamu (igra na kartu izraženije ženske empatije), pa će joj nakon sastanka, face to face, ponovno objasniti važnost Savjeta roditelja i zamoliti je da ukazanu čast i prihvati. Argumentacija jaka – neće biti puno sastanaka, dva-tri u vrh glave. Za drugog člana imenovaće onog roditelja što nije došao uopšte na sastanak. Neko će reći za kaznu, razrednica to vidi kao nagradu. Čitav radni vijek pije iz polupune čaše. Inače bi davno prolupala. Odsutni roditelj svakako nije upoznat s radnjom – stanjem – zbivanjem na sastanku. I eto ga, zakonska obaveza ispunjena. Trijumf vladavine prava. Što se tiče razrednice moglo se i u Evropsku Uniju. Roditelji formalno- pravno učestvuju u radu škole. Domar proviruje iza vrata, podsjeća da mora zaključati školu. Kulise se već sklanjaju. Predstava je završena.
Drugi roditeljski sastanak. Septembarsko ludilo je gotovo, već je vrijeme prvih pismenih zadataka, jesen se zahuktava, jabuke svježe i jeftine, a zajedno s lišćem padaju i prve ocjene. I kao po nevolji u vidnom su neskladu s roditeljskim očekivanjima.
“Baš smo se svi kod kuće iznenadili, pa on je uvijek do sada imao čistu peticu?!”
U njihovom domu “petarde” pucale kao za Novu godinu, a barut primjetno vlažan. Nije do djeteta, a bogami ni do njih. Kupili mu u svrhu uspješnijeg obrazovanja novi laptop s gejmerskom grafičkom karticom. Za nauku sve! Po čitav dan za tastaturom. Uči, dijete, k’o nikad.
”Nego, šta možete Vi, kao razrednica, učiniti da valorizacija bude kao do sada?!”
Podršku im daje roditeljski subjekt iz zadnje klupe, živući primjer multitaskinga, sposoban da istovremeno kritikuje i prati novotarije na svom mobilnom uređaju: “Kćerka mi kaže da je bio pretežak taj test. Nikad tako nije bilo kod stare profesorice!”
Kišno je popodne, srećom nije došlo puno roditelja. Roditeljski sastanak ima ponešto od logike teferiča. Razrednica, nakon što konstatuje da osim dvije jasno verbalizovane nema više primjedbi na test, uputi roditelje da djeca trebaju više učiti, što tradicionalno daje bolje rezultate. Sljedeći test je odlična prilika za to. Uz to obeća i da će se konsultovati s predmetnim profesorom. Istina ima dva lica. U tom momentu, a sastanak je već duboko u sudijskoj nadoknadi, jedan otac ustaje i konstatuje da je “izgleda pogriješio razred”. Izlazi iz učionice i gleda niz hodnik. Sva mu vrata ista. Dok je ostalim roditeljima to pomalo smiješno, razrednica je diplomatski ozbiljna. Nije ovo prvi put da joj se tako nešto dešava. Znalo se pogriješiti i škole.
Bliži se kraj polugodišta, nema više roditeljskih sastanaka, a čini se da su upravo sad ovakvi forumi najpotrebniji roditeljima. I to ne samo s razrednicom, ustvari, najmanje s njom. Ona svakako predaje engleski, prosto k’o present-past-future, to je bar lako. Djeca to znaju iz filmova. Nasušna je potreba za ciljanim sastancima s tačnoodređenim predmetnim profesorima. Treba im objasniti da “ne mogu takve zadatke davati njihovoj djeci”.
“Pa to je za fakultet!”, odokativna je procjena. “Lično su ih oni kući ispitali i sve su znali.”
“Sigurno je imao tremu, k’o na Potjeri. Ta profesorica, kažu, nikad se ne smije.”
“Ispitivači su više inkvizitori, a manje pedagozi! Koji je ovo vijek i koja zemlja?!”
“Jeste li Vi znali koje knjige profesorica od njih traži da pročitaju?! Ja se ne slažem s tom listom. Ruske zime su duge, a klasici im bili besposleni! Djeca ne mogu dočekati da se ona gospoja više baci pod taj voz! Sto stranica hoće- neće!”
Razrednica iskusan igrač. Anticipira naredne poteze. Obavila je sve razgovore- sa učenicima, koji su potvrdili da nisu baš nešto naročito ni učili, s kolegama, koje je zamolila za detaljniji feedback roditeljima, a na kraju dana poslala i mailove zabrinutim roditeljima. I to sve taktilno, s maksimalnom dozom pažnje, da se ko ne uvrijedi, a da opet shvate kako njihovo dijete ne prati nastavu, katkad nešto šarne u teku, često kasni, a na ocjenjivanju pokazuje slabo znanje i nešto slabiji entuzijazam.
Decembar je, petak naveče, repriza kviza “Potjera”, lovac pokazuje nesigurnost, isprepadana lovina maznula tanak plijen… Odjednom zvoni telefon. Na ekranu nepoznat broj. Neće se javiti. Nepristojno je zvati u ova doba, pa da je smrtni slučaj. A broj nepoznat.
Subota, jutarnja kafa, opet poziv s istog broja. Sad već misli da negdje gori. Posao je očito neodložan. Pozivalac jedva iz noći izašao. Zeleni telefon na displeju udesno. Uhom dominira muški glas.
“Dobro jutro, ovdje Aminin tata.”
“Dobro jutro, je li sve u redu sa Aminom?”
“Ma jeste, jeste,… Nego nisam im’o kad doći do Vas, pa evo ako možete da mi kažete, imal’ kakvih problema s mojom Aminom?”
S proljeća škola planira studijsko putovanje i vrijeme je za Treći roditeljski sastanak. Tu su samo roditelji učenika koji putuju. Iako je dolazak bio obavezan zbog neophodnog potpisa saglasnosti, dvoje roditelja nema. Jedna se majka javila da je druga smjena i ne može doći, moli da se po kćerki pošalje saglasnost da potpiše, a drugi otac se nije javio. Njegova je kćerka profesore- voditelje putovanja, kratko izvjestila da će “babo to završiti s direktorom”. Plan putovanja je prošao sve rigidne zakonom propisane procedure, usvajanje na Nastavničkom vijeću, konkurs za izbor učenika, javni poziv za agencije, komisiju za odabir najbolje ponude i na kraju i roditeljski sastanak. Napokon sastanak na kojem neće biti priče o ocjenama, misle si profesori, završiće se u pozitivnom duhu, bez napetosti, plan putovanja, pravila ponašanja na putu, potpisivanje saglasnosti i to je to. Lanene košulje, rimske ruine i nasmijane selfie-fotografije. Hiljade u plavo obojenih lajkova.
Međutim, jedan otac je nezadovoljan cijenom. Sve što nije džaba, po njemu je skupo. Ima i taj neki društveni sistem u kome će se uzimati po potrebama, a davati po mogućnostima. Uzaludni su argumenti, tenderska procedura, slobodno tržište, sve agencijske ponude u pet deka… On misli da je trebalo koštati puno manje, a putovati sa boljim prevoznikom i imati smještaj s 5 zvjezdica. Zna on. Sto posto. Traži da svi demonstrativno odustanu od putovanja.
Dok traje monolog, ostali roditelji šute. Jedan otac iz sredine namigivanjem pruža podršku profesorima, a majka iz prve klupe šapće: “Neki roditelji fakat nisu normalni.”
Neko bi pomislio da će nakon svih žalbi gospodin odustati od putovanja svog djeteta, ali ne, na kraju uredno potpisuje saglasnost. Onako dostojanstveno, sa stavom. Samo što nije s profesorima nakon potpisivanja razmijenio penkala. Može mu se. Od profesora očekuje usluge psihoterapeuta, a tretira ih kao vreće za boksanje. Roditeljski mu dođe nešto između rekreacije i rehabilitacije. Srećom sve što je lijepo ima kraj.
Dok roditelji napuštaju učionicu, jedna mama prilazi profesorima i diskretno kaže da će platiti putovanje za dvoje djece, a da oni preusmjere novac kome misle da je potrebno.
Prema kraju nastavne godine polako dolazi do otriježnjenja. Roditelji su uglavnom prihvatili realne mogućnosti, zapravo ocjene svoje djece, osim jednog para koji je svog sina prebacio u drugi razred. Tu predaje profesorica koja “bolje motivira djecu na učenje”. U prevodu- ima nešto blaže kriterije. Prisustvo na Četvrtom, posljednjem, roditeljskom sastanku je takvo da su svi sjeli s razrednicom oko njenog stola. Ravnopravni vitezovi okruglog stola. Nema čela ni začelja. Vodi se gotovo prijateljski razgovor. Ne priča se o ocjenama. Prvi put majka koja je u Savjetu roditelja ima priliku da s ostalima podijeli informacije s tamošnjih sastanaka. Svi se slažu da roditelji mogu dosta doprinijeti kvaliteti nastavnih i vannastavnih aktivnosti kroz projekte Savjeta roditelja.
Razrednica sutra na času, kroz šalu, kaže najboljem učeniku u razredu: “Skoro je kraj godine, ja tvoje roditelje nisam nikad upoznala.”
On odgovara: “Ma, sve OK. Pokazao sam ja mami Vašu sliku na Facebooku.”
Nastava je završila i razrednica iz priče razmišlja kako ocijeniti saradnju sa roditeljima u ovoj godini za obavezni izvještaj Nastavničkom vijeću. Pa nije bilo loše. Ipak, niko joj nije dolazio da prijeti prebijanjem ili oružjem. Vremena takva. Razloga za zadovoljstvo ima onom ko ga može pronaći.
Možda “zadovoljavajuća” ocjena?! Samo je bio “onaj jedan roditelj” koji je pravdao izostanke riječima: “Recite mi koji su to dani da nabavim opravdanja!”
Možda “dobra”?! Niko nije pisao žalbe ministarstvu, bar da ona zna. Verbalno se pralo i propiralo. Takav smo narod. Znatiželjan, s visoko izraženim kriterijima.
“Saradnja s roditeljima – odlična?!” Roditelji danas, kao i većina ljudi u ovoj zemlji, rade da prežive, kratak san, vremena za razonodu slabo. Uz to odgajaju djecu. I šute. Onih par glasnih nasilnika ne smiju biti društveni reprezent. Vraća vjeru ona majka što radi dvije smjene i objektivno ne može da dođe upoznati razrednicu, onaj otac koji s polusmješkom namiguje profesorima dok ih orkestrirano napadaju, ona majka koja donira novac da niko ne zna, i svi oni roditelji koji razumiju da njihova djeca nisu genijalna, što je najčešće apstrakt po pravilu izmaštan od strane mediokriteta, nego prosječna kao i većina nas, koji znaju da dijete u školi uči, ne samo matematiku, jezik i historiju, uči se odgovornosti za vlastite postupke, sprema se za život u kojem mu roditelji neće moći rješavati probleme.
Lako će se popraviti ocjena. Kako od nas napraviti bolje ljude u društvenom okruženju koje obeshrabruje, otežava, prijeti?! Hoćemo li podmazati klipove iz školskog motora s početka priče, u sinergijski sinhronicitet roditelja, učenika i nastavnog kadra ili ćemo nastaviti stvari presjecati Damaklovim mačem?! I Damaklov mač implicira nasilje, a ono uvijek predstavlja problem, nikada rješenje.
Možda da, za početak, ponovo naučimo slušati i uvažavati mišljenje drugih?!