Obrazovanje je skoro dvodecenijski dug proces koji započinje u kući, onog trena kada djeca otvore oči i počnu posmatrati svijet koji ih okružuje. Na primjer, interakcija majke sa svojom novorođenom bebom, korištenjem širokog spektra boja, oblika i različitih zvukova pomaže u razvoju bebinih kognitivnih sposobnosti i reakcija. Tek u kasnijim godinama djeteta, kada ono razvije vještine govora i razumijevanja, započinje novi edukativni proces u kojem ono razvije sposobnost slušanja, razumijevanja i razmišljanja kroz otvoreni dijalog. Praksa ranog početka učenja, u kojoj su roditelji u ulozi glavnih edukatora, kod djece itekako pozitivno utječe na razvoj socijalnih i emocionalnih vještina i za rezultat ima izgradnju mentalne stabilnosti, a u konačnici i karijernog uspjeha u budućnosti. Međutim, trenutak u kojem ova iznimno važna uloga roditelja u obrazovanju djece gubi na svojoj težini dešava se u poprilično ranoj životnoj dobi djeteta. Preciznije, nastupa kada dijete postane dijelom formalnog obrazovnog procesa sa prvim danom početka osnovne škole pa ga mnogi roditelji ili nesvjesno previde ili svjesno zanemare. To čine zbog osjećaja straha ili nelagode koji im donosi spoznaja da se znanje, moralne vrijednosti i vještine koje će njihovo dijete usvajati i razvijati prebacuje u ruke stručnog nastavnog osoblja i pedagoga. Samim tim umanjuje se involviranost roditelja u cjelokupnom procesu, a to mnogi od njih duboko u svojoj nutrini ne mogu ili ne žele da prihvate.
Ipak, roditelji vrlo često odluče da održe kakvu-takvu ulogu edukatora dajući instrukcije svojoj djeci i pomažući im da uče. Osim prirodnog instinkta i potrebe za tim, jedan od razloga je i finansijske prirode zato što je plaćanje privatnih instruktora ili grupne instruktivne nastave za mnoge roditelje odveć postalo luksuz uz sve veće troškove samog školovanja djece. Pomaganje djetetu da usvoji gradivo iz nekog predmeta davanjem dodatnih objašnjenja ili odgovora na određena pitanja sasvim su normalan i prirodan vid pomoći i podrške koju bi svaki roditelj trebao pružiti svome djetetu. No, roditelji veoma često prelaze granicu normalnosti, pa provode dane i sate sjedeći sa svojom djecom učeći teorijske predmete poput historije, geografije, biologije i slično. Prema istraživanju pojedinih aspekata uključenosti roditelja u školovanju njihove djece iz 2017., a u kojem su se komparirali roditelji čija djeca imaju teškoće u učenju sa roditeljima čija djeca nemaju teškoća u učenju, rezultati pokazuju da oko 63% roditelja svakodnevno pola sata ili sat pomaže svojoj djeci koja nemaju teškoće u učenju, te da skoro svi ispitani roditelji djece s teškoćama u učenju pomažu svojoj djeci u izradi domaće zadaće, s tim da ih većina od oko 65% pomaže između pola sata i 2 sata dnevno.[1] Ovakav način rada sa djecom koja nemaju teškoće u učenju je, dugoročno gledano, kontraproduktivan jer stvara kod djece naviku da im neko neumorno čita i pojednostavljuje lekcije, izvlači teze i sumira ono što je bitno. Posljedično tome, djeca ne razvijaju radne navike, kritičko mišljenje, sposobnost selekcije informacija i vještine efikasnog učenja koje odgovaraju njima. Ovo se u najvećem broju slučajeva negativno odrazi na njihov uspjeh u višim razredima osnovne škole, a posljedice su vidljive čak i tokom srednjoškolskog i fakultetskog obrazovanja. Dakle, roditelji svojoj djeci, iz najbolje namjere da im pomognu u učenju i da ostvare što bolje ocjene u školi, zapravo rade ''medvjeđu uslugu'' i uče ih pogrešnim praksama.
Što se tiče ocjena, sve je uočljiviji trend hiperprodukcije odličnih učenika i sve većih roditeljskih ambicija da njihovo dijete ostvaruje maksimalne rezultate iz svakog predmeta u školi. Racionalno gledano, takva očekivanja su nerealna pa su stoga i mehanizmi kojima se roditelji koriste da njihovo dijete bude odličan đak pogrešni. Žarkost ovakvih želja roditelja može biti tolika da roditelji svoje dijete izlažu velikom pritisku i stresu. Dešava se da ovakve pretenzije roditelja vode i ka nasilju, agresivnom ponašanju, uvredama i prijetnjama nastavnom osoblju i pedagozima, a nije strano ni potezanje određenih veza i pružanja raznih vrsta darova i mita za upisanu peticu u dnevniku. Osim što dijete na ovaj način neće usvojiti nova znanja iz određenog predmeta, ono od malih nogu svjedoči tome da postoje puno lakši putevi ostvarivanja određenog cilja od ulaganja sopstvenog vremena, truda i znanja. Dakle, dijete će imati zaključenu odličnu ocjenu na kraju školske godine, ali će također u svojoj podsvijesti imati usađene etički loše prakse i principe.
Osim navedenih negativnih aspekata roditeljske involviranosti u školovanje djece, postoje i pozitivne strane koje je potrebno istaći. Jedna od njih je partnerski odnos roditelja i pedagoga koji se u savremenoj školskoj pedagogiji izrazito njeguje. Ovakav odnos ostvaruje se prisustvovanjem roditelja na roditeljskim sastancima, njihovim udruživanjem u vijeća na nivou same škole ili određene teritorije (općine, grada, kantona, entiteta, države i sl.) kao i uzimanjem učešća u raznim školskim i vannastavnim aktivnostima zajedno sa djecom i nastavnim osobljem. Vremenom se pokazalo da je saradnja roditelja i škole od ključne važnosti za zadovoljavanje djetetovih potreba, prevenciju neprihvatljivih ponašanja i uspješnost cjelokupnog odgojno-obrazovnog procesa, a brojna istraživanja na ovu temu su pokazala da je pozitivna povezanost između veće razine uključenosti roditelja u rad škole i boljeg školskog uspjeha njihove djece.[2] Međutim, iako ovakva interakcija daje pozitivne rezultate, i u ovom slučaju roditelji su kroz svoje aktivnosti skloni prelasku granica svoje nadležnosti, prava i područja u kojem mogu djelovati. Dakle, dešava se da jedan ili više roditelja nastoje preuzeti dominantnu ulogu nad školom i nastavnim osobljem koje je uključeno u ovo partnerstvo, pa samim tim, ono postaje kontraproduktivno i štetno za djecu u prvom redu. Takvi roditelji se svojim ponašanjem i aktivnostima koje provode u okviru partnerstva fokusiraju na aspiracije i ambicije koje imaju za svoju djecu te ih tako nastoje i ostvariti, što se negativno odražava na ostatak roditelja i djecu.
Dakle, uloga roditelja u školovanju djece značajna je i efikasna samo ako su jasno razgraničene kompetencije roditelja i nastavnog osoblja i pedagoga i same škole kao odgojno-obrazovne ustanove. Zbog težnji roditelja da njihovo dijete ima najbolje ocjene, da bude podjednako izvanredno u svim nastavnim predmetima i aktivnostima, ali i da oni sami budu što više i što duže involvirani u cjelokupan obrazovni proces djeteta, ove granice se vrlo često prelaze, a negativne posljedice toga odražavaju se direktno na dijete. Nažalost, malo je mehanizama kojima se ovakve greške preveniraju ili ispravljaju pa je najbolja solucija da roditelji sami spoznaju svoju ulogu u školovanju njihovog djeteta i pridržavaju je se. Na taj način, ostvaruje se najefikasnija kombinacija formalnog školskog obrazovanja i kućnog odgoja čiji se pozitivni rezultati direktno odnose na djetetovo stečeno znanje, usvojene moralne principe, ali i kognitivne, socijalne i motoričke sposobnosti.
[1] J. Vrkić Dimić i sur., (2017), Pojedini aspekti uključenosti roditelja u školovanje učenika sa specifičnim teškoćama u učenju i učenika bez teškoća. Napredak 158 (1 - 2) 49 - 68 (2017)
[2] J. Vrkić Dimić i sur., (2017), Pojedini aspekti uključenosti roditelja u školovanje učenika sa specifičnim teškoćama u učenju i učenika bez teškoća. Napredak 158 (1 - 2) 49 - 68 (2017)