Ne radim, ali kad sam razmišljala o tome da radim kao prosvjetni radnik, imala sam idealizovanu sliku. Učenike ću voditi na izlete u prirodu i zbirne imenice im objašnjavati tepihom od lišća koje nije moguće izbrojati, a imenice u množini brojem listova na ruži, koja će, potom, ukrašavati učionicu.
U stvarnosti, vjerujem da bih se više puta saplela na ubrzani plan i program i nedovoljno vremena za utvrđivanje gradiva. Kao što se sigurno događa i najkreativnijim nastavnicima.
Kao roditelj, radujem se promjenama u nastavnom procesu koje čine veliku razliku i bude dječiju zainteresovanost. Lektiru u protekle dvije godine ne rade po modelu: Kratak sadržaj, tema i ideja, šta je pisac htio da kaže (odgovor na ovo pitanje zadao bi muke i samim autorima djela).
Novi način obrade pročitanih djela, gluma, mapa uma, crteži pod dojmom knjige - načinili su da lektira više nije bauk te da je nepotrebna i neželjena roditeljska pomoć. Ova promjena dovela je do toga da čita s uživanjem i slobodan je da izrazi doživljaj knjige, da mašta i uživi se i uživa ili tuguje s likovima. Da čitanje lijepe književnosti bude ono što i treba biti.
Kao roditelj voljela bih da se muzička kultura, likovna kultura i tjelesni odgoj ocjenjuju opisno, odnosno da ti predmeti, veoma važni, budu posvećeni samo onom što sadrže u nazivu. Da probude ljubav prema muzici i likovnoj umjetnosti, da postanu svjesni važnosti vježbanja, a ne nesretni, jer ne mogu preskočiti kozlić i što će dobiti dvojku.
Kao roditelj, voljela bih da je više kvizova znanja i interaktivnih igrica u savladavanju novog gradiva, a da i kreativne i tehničke radove i projekte rade na času. Odnosno, da ti radovi budu ocijenjeni prema onom što djeca mogu i znaju u određenom dobu, a ne da se ocjenjuju roditelji i članovi familije koji znaju crtati. Ako pomogneš djetetu u “kreativnom izražavanju” u pravljenju piramide, čaše od recikliranog materijala i drugih tutorijala s YouTuba, onda gušiš njegovu kreativnost i daješ primjer da je ok da neko uradi njegov rad, sutra i seminarski ili diplomski ili da kupi diplomu. Dobro, u ovome pretjerujem, društvo mu već daje dovoljno primjera da su ovakvi postupci ok.
Dovoljno djetetu ostavlja dilemu to da li da radi uz pomoć roditelja ili sam kako najbolje zna, nevješto i s puno truda, ali da dobije lošu ocjenu, jer tehnički rad ispadne neupadljiv u odnosu prema preciznim radovima roditelja drugih učenika. Ti radovi su blistavi, šareni, čistih linija, s materijalima iz OBI-ja. Nevolja je što se za tehničke i slične radove se dobijaju ocjene. Koje, navodno, nisu važne nego je važno znanje. Da ocjene nisu važne jedna je od prvih laži koje se govore djeci u nižim razredima. U višim razredima stižu drugačije laži: Da su ustvari samo ocjene važne. I da bez njih neće moći postati ono što žele. Da možda neće biti ni sretni u životu bez petica.
Roditelji moraju da balansiraju i da objasne da moraju nekad da uče samo za ocjenu, a nekad što vole. Da moraju da uče i stvari koje su im dosadne, jer škola je prilika da saznaju više o svijetu koji ih okružuje i o nauci i da je lijepo biti radoznao i učiti i nove stvari, a da je život pred njima, prepun mogućnosti da postanu ono što žele biti.