I sad čuvam poslijeratne pripreme za nastavu, teku, svesku ili bilježnicu koja je jedna od onih darova, poklona ili hedija što su nam slali u Sarajevo, na prvoj stranici nacrtano srce i piše:
„Cogratulation for your, recent peace, kisses from your new friend Cristina x Bosnia. I love peace!“
Zapisana imena učenika, matični brojevi, adrese, podaci o roditeljima.
Za skoro svako treće dijete piše: poginuo otac, kod jednog Damira piše poginula mama, a kod Senada ubijen brat u Foči.
Među djecom bez oca bio je i mali Zijo. Majka, sićušna, napaćena žena, dolazila je u školu skoro svake sedmice. Zijo je volio stajati uz nju, onako mali, naslonio bi joj se uz struk, spustio bi glavu i slušao naš razgovor. Mama bi ga čvrsto zagrlila, da ga ko slučajno ne otrgne od nje i uvijek bi govorila da je on njen život, njena duša, njeno sve. Pa ostali su samo njih dvoje, izbjegli sa Drine, ali tu, na Žuči, ostali bez hranitelja. Zijo je bio blijede puti, plavih okica, svijetlosmeđe kosice. Njegove ruke, iako je bio peti razred, bile su kao kod djeteta od sedam, osam godina. Mali Zijo. Nije on bio neuhranjen, samo je bio sitan. Ko zna gdje je on sad i u kakvog je čovjeka izrastao...
„Kako sluša moj Zijo?“, to bi bilo prvo pitanje.
„Naš Zijo je pravo kulturno dijete, nemate se šta brinuti, miran je, prati na časovima, na odmorima se igra sa drugovima“, uvijek sam voljela naglasiti da je on i naš, naše dijete, ne samo naš učenik.
„A ocjene?“
„Dobre su, pogledajte“, otvarala bih dnevnik, ali i teku u koju su se tad upisivale sve ocjene i povodi ocjena.
„Šta kažu drugi nastavnici?“, pitala bi brižna mama.
„Isto kao što Vam ja kažem, dobar je Zijo, hvale ga kako je miran.“
„Miran, ali mi smo se dogovorili da nema jedinica“, mama bi ga jače zagrlila, a mali Zijo bi me pogledao molećivo.
„Naravno, kakve jedinice, nema toga. Uči li kod kuće?“
„Onako, slabo, sjedne, uzme Čitanku i zamisli se. Nekidan je plak'o, čit'o neku priču, ostavio i plak'o.“
„Pa rat je nedavno završio, svi plačemo ponekad. Hoćete li možda da malo razgovara sa našom pedagogicom, ona je blaga, puna razumijevanja, neka malo pričaju. Šta misliš ti, Zijo?“
I mama ga pogleda:
„Šta misliš, dušo?“
„Pa...“, to je bilo sve što je rekao na spomen takve titule.
„Drugi put ćemo, je l' de, Zijo? Znate, ovo je vrijeme kad svi pomalo plačemo, neko za ocem, majkom, neko za mužem, neko za domom, ali došao je mir... Mir je...“
„Tako je, draga moja razrednice, zato nam ne trebaju jedinice. A ako ovako nastavi, bojim se da će ih biti“, majka odglumi strogost.
To je bilo vrijeme koje sad teško neko može razumjeti.
Sad molim roditelje da dođu i pogledaju svojim očima stranice u dnevniku, izostanke i ocjene, ime svog djeteta i ime svoje pored njegovog, da se povežu sa stvarnim stanjem a ne sa pričom serviranom za njihove potrebe. A tad, tad sam htjela zamoliti Zijinu mamu da preskoči pokoje informacije i da mu da malo zraka, neka bude nestašan, neka malo skače, neka zapjeva na času, pa neka dobije i neku jedinicu, pa popravit će je, nije kraj svijet, nije više ni rat, mir je, mir, draga mama, došao nam mir.
Pred sam kraj školske godine pokazalo se da je Zijo i pored razgovora sa pedagogicom i stalnog maminog dolaženja, imao kritičnih ocjena, sve je vodilo tome da ide na popravni.
I šta se tad desilo? Često to ispričam današnjim učenicima, ali, vjerujte, niko nikad nije zloupotrijebio moju priču.
Jedna strana organizacija poslala je dopis školi kako će djecu šehida i palih boraca voditi besplatno na more. Naravno, podrazumijevali su se uvjeti ili uslovi da su dobra djeca i dobri učenici, dakle, bez slabih ocjena. Eh, naš Zijo je trebao imati dvije zaključene jedinice.
Roditelji su bili obaviješteni o putu u Split. Informacije minu pred kraj školske godine zbog pravilnika, te je i stalni posjetilac, Zijina mama bila odsutna.
Danas su inače roditelji odsutni.
Who is absend?
Parents are absent, isn't it? Zar ne, dragi roditelji, gdje ste?
Silazim širokim stepenicama prema zbornici, u hodniku stoji mali Zijo. Odjekuje školsko zvono, pa nema učenika, a on, vidim, čeka me. Spustio glavu i uvrće prstima.
„Nastavnice, razrednice, nešto sam htio pitati... zamoliti... moliti...“, poče mu glas drhtati.
„Slobodno reci“, gledam ga i suzdržavam se od pogrešne i pretjerane emocije.
„Molim Vas... molim Vas“, i zagrli me Zijo, stisnu me oko struka, nasloni obraze na moj stomak i zajeca.
Kud ću nego da ga zagrlim? Šta ću drugo?
„Nemojte reći mami za jedinice...“, drhti na mom stomaku, „neće me pustiti na more...“
Gdje ste sad roditelji, šta imate na ovo reći? Gdje ste danas u školi da vidite u mom sjećanju jednu mamu i njenu veliku brigu za sina? Gdje su sad oni koji poklanjaju ocjene radi ovoga ili radi onoga? Zašto se tad nisu poklanjale ocjene? Da li je odgojni cilj vrednovanja učeničkog znanja bio bolji tad ili je bolji danas kad molimo i roditelje i učenike da shvate smisao obrazovanja?
Kroz tanku ljetnu haljinu Zijine suze nakvasile su moju potkošulju. Osjetim u stomaku što i na stomaku, tugu, bol, ali, vjerujte i sreću što sam odlučila da će naš Zijo vidjeti more. Neću reći, eto sad! Neću i tačka.
Tako je Zijo posjetio Split, a ja sam njegovoj mami priznala sve kad su se vratili. Znate kako je reagovala? Zahvalila mi je, i rekla da ga zaista ne bi pustila, ali da joj puno drago što je išao, nekako je drugačiji, veseo i više ne plače.
Zijo je položio na popravnom svoje predmete, pošteno naučio, niko mu nije poklonio ocjene.
Ko zna gdje je on sad i u kakvog je čovjeka izrastao...