ROK ZA UPIS DJECE U PRVI RAZRED JE 30. MAJ, ROK ZA UPIS DJECE U PRVI RAZRED JE 30. MAJ...
Iako sam znala šta čitam i svjesna da taj dan će doći, ove riječi su samo odzvanjale u mojoj glavi, koja nije htjela da ih absorbira. Negdje daleko sam se sjetila svoga upisa u prvi razred, svoje sreće i ponosa mojih roditelja. Takve neke osjećaje sam proživljavala kroz svoje prijatelje i članove svoje porodice. Ali ti osjećaji sada nisu bili u meni. U meni je bio samo strah i pitanje: “A šta ću sad?”.
Moja priča počinje prije punih 19 godina. Od tada sam, naime, prosvjetni radnik koji radi u struci. Moj put u istu je bio sasvim slučajan. Upisala sam i htjela sam biti nešto drugo. Međutim taj put se, u onom poslijeratnom periodu, pokazao kao vrlo težak, gotovo nemoguć. I tako sam došla do raskrsnice i pitanja: ”Šta sad?” S obzirom da sam već dugo radila u prevodilačkim vodama i engleski mi je bio drugi maternji, takoreći, odlučih se upisati nastavnički fakultet. Završetkom istog uviđam da je do posla, koji sam ja htela, sve teže doći, te tako završavam u školi.
Tu polako otkrivam koja vrsta profesora želim biti. Prije svega pravična, koliko to za sebe mogu reći. Oslanjam se na iskustvo i promatranje svojih profesora i kakvi su bili oni prema meni i uvodim u praksu one stvari koje sam smatrala da su dobre. Tako gradim sebe i svoje ime kao strogog, ali profesora koji cijeni rad i disciplinu. Prolaze godine dolaze nove generacije, nova pravila igre. Postaje bitno čiji si, odakle si. Opirem se tim promjenama, jer ja sam uvijek bila “ničija”, naučena da ću samo svojim trudom i radom dospjeti negdje i da ako želim biti neko škola je bitna,a onda…
Prije osam godina ostvarujem se u svojoj najvećoj ulozi-postajem mama. Ubrzo otkrivam da postajem mama borac ili heroj, kako nas zovu,jer sam mama djeteta sa poteškoćama u razvoju,kako ih zovu. Sa time se hvatam u koštac. Ni jedan trenutak dijagnozu nisam preispitivala niti znanje ni stručnost ljudi od kojih sam pomoć zatražila. Borba postaje teška kada ista se okreće sistemu i onome što je na papiru,a šta u stvarnosti obećano ovoj djeci i nama, njihovim roditeljima. Diskriminacija postaje glavni pojam u mome životu. Koristim zakon, na posao se ne vraćam,jer samo postajem roditelj i to onaj koji se bori za svoje djete , kasnije i za mnoge druge, jer ne sibično dijelim sve ono što saznajem. Dani prolaze, tako i godine, terapije se redaju, vrtić se pronašao.
Na polju obrazovanja, na papiru, uvode se pojmovi asistenta u nastavi i ličnog pratioca. Inkluzija, toliko očekivana i navikana, sunce na nebu u životu roditelja djece sa poteškoćama počinje da biva zaklonjena crnim, tamnim oblacima stvarnosti. Nema konkursa za te ljude, jer sredstava za njih u proračunu nema, a onda nema ni tih ljudi, jer se okreću privatnim praksama i tamo gdje mogu pare zaraditi,a ne u školi. Nada postaje sve manja, a borba sve teža i žešća. Stvari na terenu se komplikuju. Neki roditelji dobijaju sve, neki ništa, zašto? Pitanje na koje nema odgovora. Neka djeca dobijaju sve, neke škole pronalaze načine da obezbjede sve što je potrebno i što se čita na papiru, kako? Odgovora i opet nema.
U tom nekom periodu još uvijek sam uljuljkana u našu stvarnost. Svoje bitke sam izvojevala, uigrali smo se, kopala sam i obezbjedila sve što se moglo naći u našoj državi, u našem gradu, polako se vraćam i na posao i tu vidim sve prepreke koje me čekaju kada jednoga dana ja budem imala školarca, a onda bum. Došao je taj dan, on treba da se upiše. „A ŠTA ĆU SAD?“. Koliko god mislila da sam spremna na to i da sam naoružana i potkovana nalazim se na raskrsnici, šta je dobro za njega, šta za mene? Kako da budem i supruga i profesor i mama sve u jednom. A kako da pustim uzde, vjerujem sistemu koji vidim da ne funkcioniše.
Ispitujem i propitujem svaku školu u svome gradu. Stavljam ih u tabelu i ocjenjujem na osnovu propisanih uslova, moji uslova i želja. Svjesna sam da zakonski svaka dolazi u obzir,ali šta je sa praksom. Da li i u kojoj ima djece sa poteškoćama, da li i kako u kojoj radi inkluzija, da li i ujednoj imaju učitelji koji imaju već iskustvo sa djecom sa poteškoćama? Na kraju odbacujem sva pitanja i biram onu školu u koju i treba da pođe. Nebiram učiteljicu, jer u današnjem sistemu gdje broj stalno zaposlenih prosvjetnih radnika drastično opada, to je nemoguća misija. Znam slučajeve gdje su djeca za jedno polugodište izmjenila i po tri učiteljice i shvatam da nemam ništa od toga. U stvari polako shvatam da nemam ništa od ničega. Kako god i šta god JA kao roditelj moram da počnem vjerovati sistemu. JA kao roditelj moram da dignem sidro i pustim brod neka plovi,a ako naiđem na buru i nemirno more tada ću se i uhvatiti u koštac sa istim. JA,kao roditelj, moram da vjerujem da će moje djete naići na moga kolegu koji će isto toliko biti empatičan prema djeci i koji će biti učitelj staroga kova, kao ja. Koji će cjeniti poslušnost i disciplinu,a znanje graditi. Meni kao roditelju postaje važno da on poštuje učiteljicu, da je sluša u svemu što kaže, a gradivo će naučiti. Postaje mi važno da ga djeca prihvate, da bude dobar drug, ali i da njihovi roditelji razumiju njega i njegove odnose sa njihovom djecom. Samo zajedničkim djelovanjem, poštujući stari pedagoški trokut Učitelj-Djete-Roditelj možemo dovest obrazovanje na stare grane. Vremena treba da se mjenjaju,ali mi ne. I dalje treba davati važnost starim vrijednostima, treba da se cijeni svaka individua, da joj se da sloboda da iskusi svijet, ali i da nauči pravila i da ih poštuje. Svako treba da preuzme svoju odgovornost i da radi svoj dio posla, a razgovorom da se rješavaju stvari, ali samo tako da poslije bude bolje. Bez napada bez osude.
Za kraj poruka za tebe moj sine: Ocjena nije bitna, bitno je da si se ti za nju potrudio i dao sve od sebe. Da prihvatiš pohvale,ali i kritike i da iz njih naučiš i budeš još bolji. Bitno je da kada te vidim ti mami ispričaš kakav ti je bio dan, da li si se družio, igrao, pričao i šalio. Da li si slušao i izvršavao svoje obaveze. Da li si, usput, nešto i naučio ili ćemo to kod kuće ti i ja polako. Da li sine danas bio dobar đak.