Evo, po jednostavnoj računici zaključih da je prošlo punih 16 godina od ovog našeg roditeljskog sastanka. U mom rokovniku stoji datum i dnevni red. Prisutno je 15 roditelja, slušalaca. Prva točka je: Predavanje na temu: Humanistički pristup razvoju djeteta.
Časopis za brigu o djeci "Porodica i dijete“. I u zagradi piše: Dr. Skot Hall, docent, univerzitet Dejton, Ohajo. To bila stručna literatura.
I polako, malo listajući rokovnike i albume, nadolazi mi sjećanje da sam u tom odjelu imala oko 25 učenika, dobru generaciju i vrlo dobru suradnju sa roditeljima. Neki roditelji bili su bivši učenici ove škole i na njih sam se mogla osloniti, jer su imali povjerenja znajući da nešto što je dobro bilo za njih, treba da se kontinuirano odvija, bit će u svakom slučaju dobro i korisno i sad, za njihovu djecu. Mijenjaju se vremena, ali dijete je uvijek bilo dijete, čovjek u malom. Svaku novu generaciju učenika prihvaćala sam tako da dobro upoznam roditelje i da oni znaju što je bitno u mom radu s njima i njihovom djecom, tj. da oni upoznaju mene.
Tako je bilo i na početku školske godine 2026./7. kad sam odlučila napraviti anketu da se roditelji mojih učenika( sedmog razreda) izjasne po pitanju buduće suradnje na relaciji razrednik( škola) –roditelj. Iako su roditelji od ranije bili upoznati s pravilom da ako redovito dolaze na roditeljske i informativne (pojedinačne) sastanke, to mora polučiti dobre rezultate u učenju i vladanju, ipak su pojedini postepeno odustajali od tog nadzora pravdajući se kako im njihovo dijete ne smije lagat, ili "sve mi kaže, znam i za slabu ocjenu, ili vidim ja, uči svaki dan, još ga ne zanimaju izlasci... ide na nogomet, voli folklor... Itd. A učenje u drugi plan zapalo.
Dakle, Anketa je pokazala da roditelji očekuju od svoga djeteta da "ne popušta“, da potvrdi raniji uspjeh, a po mogućnosti još bolji radi upisa u srednju školu . Drugo, od razrednika očekuju da i dalje zadrži iste oblike suradnje sa roditeljima i pravovremeno obavijesti ako se ukaže potreba, da roditelj zna za disciplinski prekršaj svoga djeteta. Roditelji su također bili suglasni da česte opomene, kazne i druge represivne mjere nisu dobre u odgoju. Pohvale i nagrade,izrečene u odjelu stvaraju dobru atmosferu za rad.
Bila sam zadovoljna kako su "moji roditelji“ uznapredovali. Još samo da se sprovede u praksu ovo teoretsko znanje. Ali, to nije uvijek lako. Idealano ne postoji.
I premda nitko nije tražio od mene, napisala sam teze ovog predavanja i predala uz priprave i planove, nek se zna: Izviješće o 2. roditeljskom sastanku, 28.2.2007.
Koliko su mi pomogle ove zabilješke da predavanje bude kratko i zanimljivo, ne mogu reći. Znam samo da se poslije predavanja razvila diskusija,tako da nitko nije čuo zvono, pa je pomoćna radnica pokucala... Dakle:
Humanistički pristup razvoju djeteta
Djeca su naša budućnost, dakle mi smo pozvani, i roditelji i nastavnici da se zalažemo svim svojim snagama za pravilan, zdrav dječji razvoj i pozitivno usmjerenje djeteta kroz odrastanje. Imamo više komponenti razvoja: Psiho-fizički, emocionalni(duhovni), socijalni( društveni) razvoj.
– Ima li ovaj... Umni razvoj, da bolje pamte? Pitao je jedan otac.
– Ima,mogli bismo ga smatrati uz Psiho-fizički i mentalno(umni)...
Sve se ove komponente međusobno isprepliću.Ukratko smo se dotakli svake ove komponente i promjena u pubertetu.
Svako dijete treba imati pomagača u rješavanju problema, a to ste vi, u prvom redu. Zato ćemo sad i govoriti o stavu roditelja prema djetetu.
Bezuvjetno spreman pomoći,da ima sposobnost razumijevanja, pozitivan odnos.
Spremnost za sporazumijevanje znači da je iskren u kontaktu s djetetom, da ga pažljivo sluša što ima za reći. Dijete moramo prihvatiti onakvo kakvo jest, a ne kakvo bismo mi željeli.Treba znati pridobiti dijete da slobodno može iskazati što ga tišti bez sraha i rizika da bude pogrešno shvaćeno ili odbačeno. Dok razgovaramo, pažnja se potpuno usmjeri na dijete uz visoko poštovanje njegove osobe (individualnosti). Nitko od pomagača, bio nastavnik ili roditelj ne smije i ne može svu djecu tretirati na isti način. Svako traži poseban pristup jer je svako osoba za sebe, drukčiji. Roditelj prvo mora imati izgrađenu svijest o sebi da bi mogao razumjeti drugoga (dijete). Svijest o sebi znači razumijevanje i prihvaćanje onoga što osobno jesmo. Tada smo iskreni s drugima. Možemo izgraditi svoju strategiju suočavanja s djetetom. Mi moramo prihvatiti pravo mlade osobe na ispoljavanje bijesa, ljutnje, tuge i drugih reakcija izazvanih određenim doživljajem. To ne znači da moramo prihvatiti i odobriti svako, pa i ružno ponašanje. Tu, oprez. Svaka opomena, osobito kazna mora biti ojašnjena i odmjerena, tako da dijete zna za što je u kazni. Inače, mora se naći mjera, niti prestrogi, niti preblagi, (drago mi je da ste u našoj Anketi većina vas sebe tako procijenili).
Svijest o drugima uključuje otvorenost, tj. tolerantnost za učenje o životnim stilovima i opcijama koje se razlikuju od naših. Također, moramo sebi posvijestiti da drugi ljudi (pa i naša djeca) mogu naš životni stil doživjeti kao čudan, konzervativan, dakle, njima neprihvatljiv.
Dr. Sintija Osborne, prof. univerziteta zabilježila je sljedeće načine, postupke humanističkog pristupa pomagača, odgajatelja (roditelja ili nastavnika):
– Slušaj. Ne etiketiraj.
– Istražuj, ne saslušavaj.
– Budi jednak, ne nadmoćan. Ne "pridikuj“.
– Surađuj, ne uvjeravaj.
– Razjasni, ne suprotstavljaj se.
– Tragaj za rješenjem. Ne prepisuj ga poput recepta.
– Pohvali, ne prekorijevaj!
Dragi roditelji, kao što vidite, svi mi imamo istu odgojnu zadaću, i vi i ja smo pedagozi i moramo se educirati stalno.
Uspješnim obavljanjem ove zadaće POMAGAČA, mi smo ti koji otvaramo prostore djetetu da kaže svoju priču , da nam se povjeri u teškoćama. Na nama je da ga čujemo i poštujemo kao osobu. Ako budemo uspjeli u tome, velika je mogućnost da naše dijete poštuje samo sebe i druge ljude, da preuzme odgovornost za svoje odluke i postupke i da se razvije u zdravu, pozitivnu ličnost.
To je bilo moje predavanje za "moje roditelje“.
Danas imate mnogo više mogućnosti da pripremite roditeljski sastanak. Samo što ćete ako vam roditelji ne žele doći u školu smatrajući da za tim nema potrebe, ionako nemaju vremena, još da gube vrijeme sušajući vas. Slušam o uvođenju E-Dnevnika. Čast suvremenoj tehnologiji, ali se bojim da, ukoliko roditelji budu informirani o ocjenama, još rjeđe će dolaziti na sastanke s razrednikom. A bez izravnih kontakata i bez dobre suradnje nema ni odgoja ni obrazovanja. Koliko je važan pojedinačan uspjeh učenika, još je važnije u kakvom okruženju uči, tko su mu prijatelji, koje vannastavne aktivnosti voli, kako se ophodi prema drugim ljudima u školi i van nje. Varate se ako mislite da to nije vaš posao. Dijete treba vas, vi trebate roditelje. No, ako ne dolaze...?
Tek onda ste u problemu, ako ste mladi nastavnik ,morat ćete pridobiti,,svoje roditelje“. Na istom ste zadatku, ni malo jednostavnom. Pomagači djetetu u odrastanju i sazrijevanju.
Učitelj: – Dajte mi dobru djecu pa ćete vidjeti kakav sam učitelj!
Roditelj: – Dajte i meni dobru djecu pa ćete vidjeti kakav sam otac.