Ovo što ću sada reći govorim kao netko ko spada u novije generacije, znate one za koje svi govore da su skrenule s puta, one iskvarene. Slažem se da u zadnje vrijeme ništa ne liči na život kakav je bio prije, kakav su drugi vodili i kako su ga preživljavali. Ali isto tako smatram da je nas moralo nešto „iskvariti“, a da se nitko ne zapita tko i kako. Slušala sam kao mala dosta priča od mojih djedova i nena, koji su se sa suzama u očima prisjećali svojih teških, ali dobrih vremena. Koji su mi ponavljali da su u školu dolazili sa olovkom veličine malog prsta, ali da se nisu žalili. Među njima nije bilo ljubomore, onih zlih pogleda da koliko god ih skrivali u gomili oni su se najviše vidjeli. Stalno su mi pričali o njihovom obrazovanju, učenju i teškoćama koje su prolazili. Iz tih priča koje sam poredila sa mojim danima provedenim u osnovnoj, a evo sada i srednjoj školi shvatila sam da koliko god mi pokušavali ići naprijed lose obrazovanje nas koči. Krenemo korak naprijed, a vratimo se unazad dva. Što i nije iznenađenje s obzirom na to kakve ljude smatramo dobrim roditeljima i neke dobrim profesorima. Da li ste se nekada zapitali zašto toliku djecu više obrazovanje ne zanima. Zašto mnogi odustaju od sticanja znanja? Pročitala sam jednu izreku koja glasi: „Lijepo kod učenja je to što vam to nitko ne može oduzeti“. I sad mnogi će pomisliti tačno, nitko im to nije uskratio, a toliki broj mladih se vise ne trudi i ne zanima da nauči ono što će im kasnije u životu i poslu trebati. Pedesetih godina roditeljima nije bilo stalo do škole i ocjena kod djece. Iz svega što sam čula djeca bi dolazila kući i umjesto da uče i da se nastave obrazovati oni su radili, učili bi nekad kasno naveče uz svijeće i zbog toga je bilo bitno samo završiti školu. Od tada do danas sve se promijenilo. Mi smo kako naši roditelji kažu „ sve dobili na zlatnom tanjiru, a opet se ponašamo nezahvalno“. Jedina nam je obaveza da učimo, završimo školu i učinimo naše roditelje ponosnim, da kažu moje je dijete postalo netko i nešto u životu. Oni nisu imali priliku studirati i raditi šta su htjeli, a sada svoje želje i neostvarene ciljeve pokušavaju ostvariti preko nas. Sjećam se kada mi je bio prvi dan u srednjoj školi svaki profesor nas je pitao: „Koji je razlog vašeg upisa medicine“ i da li nam je to bila želja ili samo trčimo da napustimo naš kraj i prigrlimo nepoznato. Malo je bilo onih koji bi na to odgovorili da su to željeli i da planiraju studirati to jer vole. A znate zašto je to tako? Prije upisa većina roditelja je vršila pritisak na svoje dijete stjeravši ga u kut i rekavši kako je ta škola dobra za njega, da od onoga sto ti želiš nikad nećeš imati ništa, kako ih trebamo poslušat jer ćemo im kasnije zahvaljivat. I onda se ti isti roditelji pitaju i žale zašto njihovo dijete ima loše ocjene i zašto ga ništa ne zanima. Ne interesuje ga jer nije mogao sam odabrati put kojim će ići vi ste ga samo nametnuli. Ja se vodim time da ako radiš ono sto voliš uvijek ćeš naći način i da od toga zaradiš. Naravno, ne kažem za sve da je ovako. Neki imaju imućne očeve koji im sve što požele jednostavno stvore. Učenik koji je u osnovnoj padao predmete među prvima na spisku stajalo je baš njegovo ime i prezime. I zašto onda neko prosječan da se trudi kad će uvijek neko takav bolje proći i u školi i životu. Tu je ta nepravda koja ubija volju. Onda dolazimo i do profesora kojima je sada posao dosta otežan. Mnogi roditelji loše utječu na obrazovanje jer ne dozvoljavaju profesorima da obavljaju svoj posao kako treba i nauče djecu nešto što će im kasnije trebati. Više ne postoji „autoritet“ koji se mora poštovat jer na svaku riječ u školu dolaze roditelji. I to tako da profesora ne žele ni saslušati već tužiti jer tko je on da se „dere na moje dijete“. A mene zanima kako takvi ljudi očekuju da će se kasnije to dijete ponašati prije svega kao čovjek. Dijete koje nije steklo odgojno obrazovanje od roditelja, a kasnije i od profesora baš zbog tih istih roditelja kasnije će i njima zalupit vrata. I tada će se pitati šta se dešava s njim/s njom, baš kao i sada što se pitaju zašto je loš u školi, zašto puši i koristi neke droge. Može mu se, vi ste to dozvolili, a tražite krivca u drugima. Problem u svemu ovome jeste manjak komunikacije. Gdje su pedagozi i psiholozi čemu oni služe? Koliko problematične djece sam srela i čula za njih, a nikada nisam vidjela da su pedagozi reagovali i pozvali roditelje i djecu na razgovor. I da jesu uvijek su se roditelji pitali šta nije u redu s djetetom, a jeste li dijete pitali sta nije u redu s roditeljima. Sve te „sitnice“ koje se nagomilavaju i redaju jedna na drugu dovode do ovoga što danas srećemo po školama. Zamislite došli smo do toga da se djeca boje svojih vršnjaka, da se boji otići u školu u kojoj trebaju steći obrazovanje, a vi sada ništa ne možete. Jer ove probleme niste spriječili dok su još sjemena bili, a sada bi da reagujete. Sada tek razmišljate o tome kako ih upozoriti da se paze u školskim hodnicima bez da ih uplašite. To kažem zbog dešavanja koja su se zbila u zadnje vrijeme. Tu djecu možete nazvati psihopatama, ali možda su mislili da je to jedini način privući odraslima pažnju, a pogotovo roditeljima. Možda su time samo htjeli reći „ I ja postojim“ i pomislili ako me moji vide na društvenoj mreži možda me konačno ozbiljno dožive. To je ono što je kod nas trulo. Tehnologija koja je svima zamaglila oči. Od roditelja i profesora do djece. Naravno nisu samo odrasli ti koji su krivi za ovakvo obrazovanje. Nisu samo oni krivi što se škole više ne mogu smatrati odgojno-obrazovnim ustanovama. Ovo nije neki rad zbog kojeg će vas proći jeza ili darnuti priča koja će vas poslat u plač, ovo je samo način na koji hoću da kažem da sve više tonemo jer nam ovakav sistem obrazovanja ne daje dobre i velike šanse već samo naše mlade tjera od nas u ruke stranaca, a ja sad pitam šta vi radite po tom pitanju?
