Teška je patnja braniti sistem za koji sam ubijeđen da ne valja, a to mi se dešava svaki dan.
U stvari, kako mi dijete završava koji razred, tih je situacija sve više. On sve češće pita - je li tebi ovo ikad u životu trebalo. Zašto je škola ovoliko dosadna?
Onda ga ja ubjeđujem zašto mora detaljno poznavati industriju BiH, i ne smijem mu reći, ali zakleo bih se da mi informacija o količini iskopanog uglja nikad u životu nije trebala.
I šta bih trebao reći? Ako kažem da će ga u školi tjerati za odličan uspjeh da nauči i stvari koje mu nikad neće trebati, ili da će morati učiti stvari koje za 5 sekundi može naći na internetu, onda sam sebi napravio još veći problem - ignorisat će većinu školskih obaveza. A to nije dobro, naročito od šestog do devetog razreda, jer ocjene iz tih razreda su ključne, i za njega i za roditelje, od njih ovisi sreća, od njih ovisi budućnost, od njih ovisi sve... I moje glavno pitanje je može li dijete sa 12 godina shvatiti koliko mu je za budućnost važan rad tokom šestog razreda? To je teški problem koncepta koji djeci tovari breme koje ne mogu ponijeti.
Drugi problem je što svu djecu posmatramo kao da će na kraju biti akademici, tj. mjerimo rad svakog djeteta istim kriterijima, što će ga na kraju, ako ih ono ispuni, dovesti do pozicije akademika. A neće sva djeca biti akademici.
Treći je, ili prvi, problem koncepta - sreća. Zašto djecu ne učimo kako da budu sretna? Ako je škola odgoj i obrazovanje, zar nije ključ odgojiti sretno dijete? Pri tome ne mislim da je sretno dijete ono koje ima sve što želi, i radi sve što želi, ne! Sretan čovjek, po meni, pravi razliku između onog što želi i onoga šta mu treba, i sretan je kad ima sve što mu treba, i nije nesretan kad nema sve što želi, jer mu to što želi često i ne treba. Ali ne, mi imamo drugačije idealne ciljeve: učimo, učimo jako, budemo odlični, upišemo srednju školu koju želimo, i u njoj budemo odlični, onda upišemo željeni fakultet, diplomiramo… Ja, i? rekao bi naš poznati političar. Pa ništa, onda idemo u Njemačku.
Dakle taj obrazovni cilj da postanemo uspješni, kompetentni radnici, potpuno je nadređen sreći i zadovoljstvu. I ne samo da je nadređen, nego kao roditelji vjerujemo da naše dijete ne može biti sretno, ako ne bude uspješno. A u stvari uspješno dijete je jednako sretan roditelj, za dijete nisam siguran.
Pitanje koje svi postavljaju je zašto su škola i nastavnici izgubili autoritet. Jesu li to nova vremena, novi odgoj, novo društvo i vrijednosti u njemu? Meni se odgovor čini jednostavnim – škola i nastavnici su izgubili autoritet onda kad su ostali bez šipke. Ali pitanje na koje nemam odgovora jeste: zar je autoritet koji je škola imala izvirao samo iz dječijeg straha? Jer ako školski sistem ne može izgraditi zdrav autoritet na integritetu nastavnika, znanju, zanimljivosti, na milosti ali i dosljednosti poštovanja pravila, onda mislim da škola nikad više neće imati autoritet.
Iz sindikata obrazovanja kažu da im je nametnuto toliko formalnosti da nemaju vremena posvećivati se odgoju djece. Ne znam šta bih rekao, malo sam i odahnuo. Nikako mi nije jasno zašto svako ko može položiti ispit može biti i nastavnik? Zašto ne pravimo selekciju budućih nastavnika već prilikom upisa na fakultet? Cijenim trud, ali u našem nastavnom procesu rade i genijalni umovi, ali kojima nikad ne bi trebalo dati da nekoga podučavaju.
Drugo što me muči sa prosvjetnim radnicima, naročito početnicima, jeste iskustvo. Naime kod nas ne možete biti pekar, ni stolar, ni frizer ako nemate iskustvo i opet ste na probnom radu barem 6 mjeseci. Ali nastavnik možete biti odmah po završenom fakultetu i održanih 10 časova metodologije. A onda, nekima treba godina da nađu svoj dobar način, nekima 10, a neki ga nikad ne nađu. Ali u svakom slučaju sistem kaže da smo spremni i da odgajamo i da obrazujemo odmah nakon fakulteta.
Ali odlučio sam! Prijavit ću se u vijeće roditelja i sve ovo popraviti. I koncept, i odgoj, i proces podučavanja, i kriterije ocjenjivanja, i pedagoške standarde i sve.
Istakao sam svoju kandidatru. Nije bilo teško, naime tada se niko drugi nije prijavio.
Odmah mi se učinilo da je upravi škole veoma stalo ko će biti školski predstavnik vijeća roditelja, a još više ko će biti u upravnom odboru škole u ime roditelja. Što više članova školskog odbora imate uz sebe, šanse da provodite svoje odluke su mnogo veće.
U roditeljskoj viber grupi jedna je mama napisala da se djeca danas ne plaše ni roditelja ni nastavnika i da je to užasno. I ja se opet pitam – je li zaista strah ta ključna emocija, za kojom svi žale, koja nam tako nedostaje i koja bi, da je ima, popravila sve? Zamišljam djecu koja se plaše svojih roditelja i svojih nastavnika: to su ona dobra i mirna djeca od 4 godine koja u gostima sjede po nekoliko sati a ne mrdaju se, i čije se roditelji time hvale; to su ona mirna djeca koja poslušno sjede i šute na časovima… ne pitaju ništa. Možda zato imamo puno dobrih vojnika, a tako malo dobrih vođa…
Rad VR je regulisan s nekoliko pravnih akata, njima su propisana i pitanja kojima se bavimo. Međutim, najčešće smo raspravljali o stvarima koje bi trebale biti tema predizborne kampanje, to su u stvari pitanja koja sebi trebamo postaviti na izborni dan i na osnovu njih glasati. I iako smo svojom aktivnošću uspjeli postaviti neke nove ležeće policajce na putu pored škole, a neke postojeće udebljati, po svemu mislim da se više neću kandidovati.
Ne znam kome domaća zadaća teže pada, meni ili njemu. A nije da ne volim raditi s njim. Taman da se podsjetim razlomaka, formule za gustoću, pripomognem dok pravi maketu… Ponekad se mislima vratim u svoju klupu, uspomene duboko potisnute, neke me nasmiju, od nekih se naježim, ali svakako me obogaćuju. No to nije poenta. Prebaciti toliko nastave na zadaću je pogrešno iz tako puno razloga. Davanjem zadaće vi pretpostavljate: da dijete ima uslove kući da se u miru posveti zadaći, da ima roditelja koji ima vremena da mu se posveti za zadaću, da ima roditelja koji zna da mu pomogne, koji može da plati instrukcije ako sam ne zna...
Dakle dječija domaća zadaća toliko ovisi o roditeljima da postaje potpuna diskriminacija prema djeci. Jer ako roditelj neće, ne zna, nema para za instrukcije, onda je sistem to dijete stavio u diskriminatoran položaj u odnosu na dijete koje sve to ima, a sistem bi morao svakom djetetu ponuditi istu šansu, isto znanje.
PISA istraživanje iz 2018. godine potvrdilo je značajnu razliku u funkcionalnoj pismenosti među djecom različitih socio-ekonomskih prilika, a ukupni rezultat istraživanja je pokazao da je više od 50% naše djece funkcionalno nepismeno.
Na konkretnom primjeru, to znači da iz jedne simulirane komunikacije koja se vodi na internetu:
više od 50% petnaestogodišnaka iz BiH ne zna odgovoriti na sljedeća pitanja:
– Šta bi Ivana_88 htjela znati?
– Zašto je Ivana_88 odlučila objaviti svoje pitanje na internetskom forumu?
– Neke objave na forumu mogu biti vezane za temu, a neke objave ne. Klikni na DailiNeda naznačiš jesu li objave u donjoj tablici vezane za problem Ivane_88:
– Ko je imao pozitivno iskustvo s davanjem aspirina ozlijeđenoj kokoški?
– Zašto korisnik Ptičji_popusti odgovara na objavu Ivane_88?
– Ko je objavio najpouzdaniji odgovor na pitanje Ivane_88?
– Zašto Fran ne može reći Ivani_88 koju tačno količinu aspirina može dati svojoj kokoški?
Prema tim rezultatima bosanskohercegovački petnaestogodišnjaci u čitalačkoj, matematičkoj i pismenosti iz prirodnih nauka, u prosjeku su na nivou dvanaestogodišnjaka u zemljama OECD-a.Razmišljam: za naše vlasti su to idealni budući glasači, koji će dakle na kraju srednje škole biti čitalački pismeni na nivou osnovaca, a većina će s tom čitalačkom pismenošću glasati do kraja života.
Jednom sam zbog zadaće iskoristio svoje roditeljsko pravo da razgovaram s predmetnom nastavnicom, tj. zvanično sam uputio žalbu. Sistem funkcioniše: napišem žalbu, pošaljem razrednici, ona zakaže sastanak sa predmetnim nastavnikom i mi se onda ubjeđujemo ko je u pravu. Problem su bile 4 jedinice: jedna iz lektire i 3 iz zadaće (po principu dijete ne uradi3 zadaće, dobije jedinicu, a moja uzdanica je to ponovila 3 puta). I od 8 ocjena iz bosanskog u polugodištu, on ima 4 jedinice. Izračunao sam da su tokom polugodišta imali 85 časova, svaki put su imali zadaću i on nije uradio 9, ali uradio je 76., u procentima uradio je 89% zadaća, i ima 3 jedinice. Pitao sam nastavnicu smije li reći da radi svoj posao u obimu od 90%, jer ja za sebe ne bih smio, i je li 90% za pohvalu ili 3 jedinice?
Za jedinicu iz lektire: pročitao je knjigu, odgovorio na 19 pitanja, koja je nastavnica dala za prozna djela, od kojih se prvo ne može pogriješiti (to je čuveno i važno pitanje za razumijevanje djela – biografija o piscu) i dobio 1. Nastavnica kaže da nisu dobro urađena pitanja.
– Nastavnice, a šta bi dobio da nije pročitao knjigu nikako i da nije poslao ništa?
– Dobio bi jedan, odgovara nastavnica.
– I kako sad da ga nagovorim da čita uopće lektiru, ako je svejedno da li ju pročita ili ne pročita?
Ne mogu reći da sam svime nezadovoljan. Čita knjige na engleskom i tečno ga govori. Doduše, to je zato što je gledao crtane na engleskom i gledao ih puno u vrijeme kad je učio i maternji jezik i na isti način - slušao i ponavljao, a sa druge strane mu niko nije govorio: ne, nije tako.
Iz njemačkog jelošiji, nekad četvorka, češće trojka. Ne gleda Youtube na njemačkom, cilj časa nije komunikacija, počeli su učiti padeže i glagolske oblike u petom razredu, prije nego što su ih znali i na bosanskom. Jasno je da mislim kako je to potpuno suprotno od prirodnog učenja jezika. Ali možda jeste u skladu s ciljevima - u njima piše da će dijete ovladati gramatikom, dobiti informacije o kulturi naroda čiji jezik uči i sl., ali propričati na tom jeziku zahvaljujući nastavi neće sigurno.
Na kraju, možda su moja razmišljanja pogrešna a možda i idealistička. Ja sam netipičan roditelj, nerealizirani prosvjetni radnik, čovjek koji intenzivno prati (ne)rad sistema i ne volim:
– autoritet izgrađen na strahu
– popuštanje iz straha od djece i sistema
– sistem koji u učenicima vidi samo buduće radnike i glasače
– sistem kojem nije cilj da mu djeca budu sretna
– roditelje koji misle da im djeca moraju imati sve petice
– uplašene, bez milosti, nekreativne prosvjetne radnike…
I, iz roditeljskog ugla, u obrazovnom procesu divim se jedino djeci. Njih 85% i dalje vjeruje da će im obrazovanje osigurati bolju budućnost i zaposlenje te da se trud u obrazovanju isplati. A kad bi me neko pitao kako popraviti, rekao bih bez sumnje da predmet emocionalna inteligencija, malo proširen dijelom o odgoju, treba učiniti obaveznim za sve nas, učesnike procesa obrazovanja, i možda bismo onda, za 20 godina, kao društvo imali šanse. Do tada, u obrazovnom sistemu pogrešnom na svakom nivou: od ciljeva preko izvedbe, mislim da je uloga svih, ne samo roditelja, trošenje novca, vremena i dječijeg potencijala da postanu sretni ljudi.