Obujem ispucale opanke, ne pita me niko „sine jesi gladna?“, krenem preko dugih polja, ponesem mali zembilj, prođem pored potoka da prekusurim i taj dan, dođem u tu školu razmišljam se sama o sebi, za muškarce je već bilo drugačije „njima je obrazovanje bilo potrebno“, za ženski merak(osjećaj opuštenosti) se nije zanimalo.“ Roditeljski stav u davna vremena bio je okrenut ka muškoj publikaciji, žene su za obrazovanje bile debelo uskraćene, možda je to i dan danas tako? “Šta će ona, tu je potrebna čvrsta muška ruka“... kao i u ta davna vremena... pojedini roditelji nemaju spoznaje o edukaciji svoje djece... oni koji imaju ulogu, ponekad uvedu previše čvrste mjere za to dijete, koje može osjetiti posljedice toga i pri daljem odrastanju, u nekim određenim strahom... Na ovom dunjaluku (svijetu) postoji mjesta i vremena za svačije oslobađanje zahmeta (poteškoća) i ispovijedanje nekome... taj neko, današnjoj djeci treba da budu roditelji. Roditelji bi trebali redovno da razmišljaju o najmanjim... pa i onim estetičkim sitnicama u životu svog djeteta. U taj neki razvoj spada i škola, roditelji treba da znaju sve iz toga poglavlja našeg života, i kada nešto ne ide... ne treba da se povisuje ton i samim tim ugruva dječija svjest o svemu, te unošenje straha od samog roditelja... a to je danas nažalost jako čest slučaj. U školi, pored edukacije i stanja učeništva, postoje i druge stvari..poput vršnjačkog nasilja..duhovnog, fizičkog... ali se djeca boje da to čak i roditeljima priznaju... Primjer je slučaj u Srbiji ( ubistvo djece od strane maloljetnog dječaka, koje se desilo u osnovnoj školi). Smatram da ni roditelji nisu imali toliku ulogu u životu, tog dječaka... pa čak ni u pregledu te edukacije, ako je kući bio svjestan svega, u školi dok je gledao te svoje „dušmanine“ nije moglo proći bez da to vidi neko nadređeniji... Djeci treba dati vremena... kada se osjećaju u toj svojoj sredini kao gurbet (skitnica), kada se nađu u nekom jalu (nevolja), pridodaju sami sebi strah... dok još nije kasno svi mi mozemo promjeniti svoj kismet (sudbinu)... Roditelji čine „stub povjerenja“, u današnjici to je samo lijep naziv u dječjoj glavi. Uz to sve... svaki roditelj bi želio da njegovo dijete uspije to što je zamislio, ali..pri svemu postoji to jedno „ali...“ ponekad dođe taj poseban period gdje dijete sazrijeva i pojedini roditelji daju sebi osjećaj oslobođenosti gdje misle da je dijete dovoljno samostalno da im sve kaze, pogotovo što se tiče školstva... no, to je jedna od najvećih pogrešaka kod roditelja. Taj period „sazrijevanja“ djeteta predstavlja najrizičniji period djetinjstva, u kojem je dijete sklono svemu, i dobru, i lošem... Vizuelni pogled u njihovim očima govori sve, a roditelji ponekad daju i loše vizije i nisuu baš uvijek u pravu. Posebno što se tiče školovanja djeteta, dijete treba samo da spozna drum svog života, naravno uz malu pomoć roditelja, ali ne pretjeranu ulogu u svemu tome..jer dijete odabirom svog srednjeg obrazovanja već zna, i svjesno je u kojem smjeru želi svoj život... U svakom slučaju roditelji treba da imaju spoznaju o školstvu i edukaciji njihovog djeteta, te vršiti konstantne razgovore, čak i ako je sve u najboljem redu... jer mi „ne znamo sta nosi dan, a sta nosi noć“... danas, sutra, prekosutra dijete moze da bude isto svjesno da uradi nesto kao i dječak iz tragične priče... stoga na djecu ne treba vršiti ogroman pritisak..Najveća ljubav malog djeteta jeste pokazati roditeljima školsku pohvali, pitati ih za pomoć... a Vi kao dio njihove edukacije pružite im ruku u svakom smjeru... najviše u školstvu jer je ta ruka najviše potrebna, naravno i u ostalim granama djetinjstva i života, jer je to ruka koja nikad ne bi izdala!
